U Italiji su iskusniji treneri za utakmice ljetnog perioda (i prijelaznog roka) u pravilu isticali da nisu objektivno mjerilo momčadi. Razloga je više, počevši od toga da je početak sezone, igrači hvataju natjecateljski ritam, momčadi se još slažu i uigravaju.
Stanje stvari
Talijanski klubovi su u pravilu prve utakmice u Europi igrali slabije i na rubu ispadanja, čak i s bitno slabijima od sebe. No, sezone, sve duže, traju 10-11 mjeseci i nema teorije da i jedna momčad, ma kako kvalitetna bila, održava vrhunsku razinu kompletno natjecateljsko vrijeme. Logika je da klubovi koji ranije počinju od drugih imaju dizel početak i onda razviju crescendo forme tijekom jeseni. No, u pravilu ta forma ima svoj pad u finalu godine i opet postupni rast početkom drugog dijela. Kad se dogodi odlična forma na početku, budući je možda tako tempirana, pad će uslijediti i prije prosinca. Te se putanje naziru i u bitno jačim klubovima, odnosno, ligama, nego što su hrvatske…
U našem nogometnom okruženju sve su manje stručne logike prihvatljivo štivo i preporuka razumijevanja krivulja forme i učinka, pa se onda promjene uvjerljivosti tretiraju kao “nevjerojatne, mučne i nerazumljive”. Dinamo i Hajduk, svaki na način svog okruženja, žive takve stvarnosti. Od euforija pozitive do euforija negative. I svaki učinak smatra se odmah definicijom vrijednosti, sezone, (ne)realnosti ambicije. Pritom se onda događa, primjerice, veliki kritički val prema Dinamovom učinku (za sada vrlo pozitivan) ili se u slučaju Hajduka euforija doživljaja igre i pobjede (Vitoria 3:1) prebacuje na liniju negativnih dojmova igre i “pobjedničkog poraza” (Vitoria 0:1). U svim tim doživljajima većinom izostaje fokus objektivnosti. I onda se javnost dijeli na dva pola, koji jedni drugima nešto žele dokazati, pa se tvrdokorno nekog napada, dok drugi tvrdokorno nekog brane.
Bit je u tome da onda nemamo okvire realnosti. Dinamo ima pobjednički kurs za sada, ali točno je da igra nije na željenim razinama. Niti je trenutni rezultat garancija ispunjenja natjecateljskog cilja, a niti je neuvjerljiva igra pokazatelj skorašnjeg natjecateljskog pada. Pravo stanje stvari (vrijednost igre) vidjet će se kroz koji mjesec, a do tada je u kontekstu želje za Ligom prvaka (Dinamo) ili Konferencijsku ligu (Hajduk) presudan rezultat. Kontekst forme će nakon toga biti okvir realnog očekivanja u domaćem natjecanju.
Drugi najveći hrvatski derbi unutar mjesec dana zato nije utakmica koja će dati neke definirane smjernice modre i bijele sezone. Još smo u fazi procesa hvatanja forme, a u kojima se trenerima i igračima u javnosti intenzivno nameće pritisak da moraju biti “nešto”. Ne mogu. Što će biti u sezoni nazrijet ćemo od sredine rujna na dalje. Prvi derbi u Superkupu završio je bez golova, iako je po zanimljivostima bio uvjerljiviji nego neki prijašnji s golovima. Hajduk je bio dobar u prvom dijelu, Dinamo je dominirao u nastavku i realno mogao uvjerljivo poraziti suparnika. Kako će u subotu biti ovisi i o fizičkoj komponenti nakon europskog tjedna. I o psihološkom trenutku, fokusu.
Dobar ritam
Dinamo je ofenzivno uvjerljiviji, Hajduk djeluje nešto kompaktnije obrambeno. Tko pojača svoj deficitarni dio forme, bit će bliže punom uspjehu.
Ono što bi trebalo biti ključno za oba trenera i momčadi jest da se, nogometno, utakmica odradi u što boljem ritmu i natjecateljskoj razini, sa što manje “nenogometnih” ometanja, koji koče procese rasta forme. Tako se, naime, radi (is)korak na planu samopouzdanja pred nastavak sezone i važne natjecateljske izazove.