Dinamo je doveo Petra Bočkaja, Osijek Miju Caktaša, Hajduk Grgića i Mikanovića, a Rijeka - nekoliko perspektivnih mladih igrača. “Tako se ne ponaša klub koji lovi naslov prvaka”, komentari su koje smo s nekoliko strana čuli kad se govori o Rijekinom angažmanu u zimskom prijelaznom roku, posebno nakon što su Rujevicu napustili Tomečak i Galović, važni igrači udarne postave. Rijekina ideja - međutim - nije ganjanje trofeja, ni ove ni sljedećih sezona. Ideja je imati stabilan klub koji će se boriti za europska mjesta sa što je moguće manjim budžetom i mlađim igračima. Svaki drugačiji pristup ozbiljno bi ugrozio budućnost kluba, što Damir Mišković kao vlasnik i predsjednik kluba sigurno zna daleko bolje od nas koji pokušavamo analizirati svaki potez koji povlači...
Promijenjene okolnosti
Rijeka se u “teškom naoružanju” nikako ne može utrkivati s Dinamom, Hajdukom i Osijekom. Rijeka može potpisati igrača kalibra Josipa Drmića, ali samo kada prije svih uoči da mu treba pojas za spašavanje karijere pa joj igrač uzvrati i zahvalnošću i radom i golovima. Dinamo, Hajduk i Osijek ne dovode igrače koji trebaju pojas za spašavanje, nego igrače koji su sposobni participirati u borbi za naslov.
Njih “zaboravljeni” Josip Drmić nije zanimao, njih Drmić zanima sada kada znaju da je i dalje vrhunski igrač, te su ga spremni platiti daleko više nego što je to Rijeka u stanju učiniti. I Drmića i svakog drugog igrača za kojeg procijene da će im donijeti korist. Napokon, Rijeka nije mogla dovesti Kristijana Fućaka iz “svog” Orijenta nakon što se Osijek javio. Osijek je na stol stavio tri puta više od onog što je nudila Rijeka, a i Orijent i Fućak trebaju novac za život. Nema tu puno prostora za priču o sposobnosti ili nesposobnosti. Rijeka je znala tko je Fučak, ali ga nije mogla dovesti...
Prije nešto više od 10 godina Rijeka je iz Gradskog vrta u jednom danu dovela četiri odlična igrača (Lešković, Kvrgić, Vargić i Jugović) Osijeka koje je ukupno platila oko 800.000 eura. Taj je novac Osječanima pomogao da prežive sljedećih pola godine, a Rijeci da krene u zidanje momčadi koja će pet godina kasnije proslaviti povijesno osvajanje naslova prvaka. Iza Rijeke je tada stajao prebogati fond Social Sport, iz kojeg je Damir Mišković vještim manevrima povukao više od 50 milijuna eura, najvećim dijelom uloženih u izgradnju Rujevice.
Deset godina kasnije okolnosti su se bitno promijenile. Danas iza Osijeka stoje mađarski vlasnici koji klubu svake sezone osiguravaju stabilan budžet, a usput grade i prekrasan stadion odnosno kamp. Ljudi koji vode Osijek ne moraju više razbijati glavu tražeći način da isplate plaće. Već u lipnju imaju osiguranu svaku kunu za sljedećih godinu dana, a sve što momčad donese kroz igre na terenu dodatna je vrijednost koju klub potom ulaže u daljnje jačanje momčadi. Nezamislivo za hrvatske prilike. Takav budžet u hrvatskom sportu ima samo Osijek, svi drugi u sezonu kreću praktički od nule. Vrijedi to - doduše - i za Dinamo i Hajduk, ali Rijeka se s njima ne može uspoređivati ni po jednom nogometnom parametru. Mogla je s Hajdukom, dok je Social Sport stajao iza nje, pa joj davao veliku financijsku injekciju, ali ti su dani na Rujevici već pomalo zaboravljeni...
Oko 12 milijuna po sezoni
Rijekina današnjica nešto je sasvim drugačije. Rijeka u svaku sezonu ulazi s minusom od gotovo 10 milijuna kuna. Toliko naime godišnje stoji održavanje Rujevice. Rijeka ga kompletno snosi sama, jer 400.000 kuna koliko ukupno dobije od Grada Rijeke doista je sramotno i spominjati. Mišković je naime ne samo vlasnik kluba, nego i kampa odnosno stadiona na Rujevici.
Rijeka danas troši oko 12 milijuna eura po sezoni. Svih 12 Mišković mora osigurati kao god zna, a znamo da su u pravilu transferi igrača ti koji su glavno sredstvo za punjenje budžeta. Dinamo troši više od 50 milijuna, Hajduk i Osijek više od 20. Da ne bi išao preko tih 12 milijuna, Mišković je morao jako ograničiti plaće igrača, a to znači da si mnoge od onih koji bi bili istinska pojačanja ne može priuštiti. Ne može si priuštiti ni da ostavi Ivana Tomečaka kad ga nazove Pafos, jer i Ciprani plaćaju više nego na Rujevici.
Kad je prije pet godina osvojen naslov budžet je probio 20 milijuna eura. I sljedećih nekoliko godina teško se spuštao, jer igrači imaju ugovore koje moraš ispoštivati. Rijeka bi danas bila u dramatičnim financijskim problemima da Mišković nije posegnuo za privatnim posudbama novca. Što u poslovnom svijetu nikada ne može biti model funkcioniranja. Stoga je Mišković na Rujevici postavio jasna pravila igre. Ispruži se koliko si dug, ni milimetar duže od toga, sa svim posljedicama koje to donosi sa sobom.
Prva je zatvaranje vrata pravim pojačanjima. U klub mogu doći Ampem, Zlomislić, Labrović, Solano, Arangel Čestić... Mladi i jeftini, one koje je sportski direktor Palikuća podvukao kao perspektivne igrače koji će ubrzo stasati u pojačanja. Što su Ampem, Zlomislić ili Labrović već jesenas postali. Može doći i Drmić, ali znamo da su takvi igrači u pravilu veliki izuzetak, a nikako ne pravilo. Kako god, to je proces koji iziskuje vrijeme i jako puno strpljenja. Posebno kad znaš da će ti svaki od njih otići čim pokaže da vrijedi i čim mu se digne vrijednost.
Zato na Rujevici ne može vodilja biti slaganje momčadi za osvajanje naslova. Ta je formula zaboravljena još 2017., čim je osvojen onaj povijesni naslov. Tada je već Mišković znao da je Social Sport prošlost te da će klub pasti samo na njegova leđa. Stoga već punih pet godina Rijekin vlasnik traži nove ulagače, ljude koji bi klubu ubrizgali novu financijsku injekciju, nužnu za novi iskorak Rijeke. Nažalost, ta potraga još uvijek nije dala rezultate.
I dok se to ne promijeni, navijači Rijeke morat će biti strpljiviji i realniji. Rijeka ni ljetos nije slagana da lovi naslov, ali se ispostavilo da su sportski direktor Robert Palikuća i trener Goran Tomić napravili sjajan posao, pa je momčad jesen završila uz bok Dinamu i Osijeku, a ispred Hajduka. Moguće je da se to dogodi i na proljeće, Tomiću i igračima nitko ne može uzeti pravo na ambiciju i nadu. Međutim, prvi im je zadatak uhvatiti (četvrto) mjesto koje vodi u Europu te složiti momčad ispunjenu s mladim igračima koje tek treba uvesti u ozbiljan seniorski nogomet. Jer je to ključan korak za egzistenciju kluba.
Andres Solano zvuči super kad znaš da je u karijeri igrao za Barcelonu i Atletico Madrid. No, pričamo o njihovim B momčadima, a dečku su 23 godine. Solano će možda na Rujevici stasati u pravog igrača, ali ako i bude tako, jasno je da će padovi i usponi biti sastavni dio tog odrastanja. I dok je tako Rijeci će se događati utakmice kao što je bila uvodna proljetna u Maksimiru.
Kruh preko pogače
Što je bilo dovoljno da mnogi kritičari krenu sa žestokom paljbom po Tomiću i igračima. No, svi su zajedno zaboravili neke činjenice. Nije realno da Rijeka uvijek parira višestruko skupljem Dinamu. Možeš kad ti se puno toga poklopi, kao što se poklopilo jesenas i to u tri navrata, ali ne možeš to doživljavati kao nešto normalno.
Ova Rijeka ima put koji je bitno drugačiji od onih iz prvih pet godina ere Damira Miškovića. Matjaž Kek tada je na terenu imao igrače koji su redom bili stariji od 23 godine, te su bili poprilično skupo plaćeni. Goran Tomić ima klince, uglavnom skromnih plaća, posebno u usporedbi s najjačim suparnicima u ligi. Jer je to jedini način da Rijeka preživi, a da opet ostane dovoljno dobra da na dobar način doprinosi hrvatskom nogometu.
Mišković već pet godina pokazuje da zna nositi s novim okolnostima koje su bitno drugačije, odnosno lošije od kako nema Social Sporta. Rijeka je i dalje stabilan klub, uvijek u vrhu hrvatskog nogometa, te jedini uz Dinamo s kontinuirano dobrim europskim nastupima. Nemojmo stoga tražiti kruha preko pogače, nego uživajmo dobroj momčadi koja zbog mladosti mora oscilirati, uživajmo u tim mladim igračima i nogometu kojem ih uči Goran Tomić. Nismo baš ni ljetos previše vjerovali u njih, zar ne? A dečki su jesen završili s najviše bodova, najviše golova i s velikim komplimentima za brojne utakmice...