U svibnju 2009. varaždinski Varteks zaustavio je Hajduk u borbi za prvo mjesto. Momčad Ante Miše izgubila je na Poljudu 0:1 ispustivši time i zadnju šansu u šampionskoj utrci. U utorak je na Poljudu momčad pod imenom Varaždin uzela Hajduku dragocjene bodove u borbi za drugo mjesto prekinuvši 11 godina dugi niz bez pobjede na splitskom travnjaku.
Silno su se veselili Varaždinci poslije utakmice, odzvanjao je Poljud od sreće Samira Toplaka, ali ruku na srce, zaslužili su gosti. Hajduk se dvije utakmice provlačio sa neuvjerljivim igrama, Tudor je rotirao sastav, a onda je stiglo otrežnjenje. Treba dobro prekopati povijest da bi izvukli kada je Hajduk na poluvremenu na Poljudu gubio 0:3. I nije to došlo slučajno, došlo je iz igre. Varaždin je igrom nadivisio Hajduk, jer nijedan pogodak nije stigao iz prekida, svi su pali iz kombinatorike.
Tudor je ispremiješao sastav, ponovno ponudio neka nova rješenja, ali kako objasniti da Juranović igra stopera pored Radića i Dimitrova koji sjede na klupi. Kako objasniti da ozljeđenog Mujakića ne vadi iz igre više od 30 minuta, a za to vrijeme Hajduk već ima tri zgoditka zaostatka. Kako objasniti zašto je Dolčeka stavio na desnog beka, pa ga izvadio 10-ak minuta prije poluvremena. Zbog čega je Eduok u tako lošoj formi, zašto veznjaci u jedno poluvrijeme ne uspijevaju složiti suvislu akciju, a u drugom je Dimitrov kreator igre, dok je Vušković najopasniji u napadu.
Koliko pitanja za trenera Bijelih, a nema nakon utakmica press konferencija da bi netko mogao konkretno i ozbiljno pitati. Jer, igra Hajduka je bila sve samo ne ozbiljna. I protiv Intera je bila slična s tom razlikom da je s druge strane stajala, u ovom trenutku, najlošija momčad lige. Varaždin to nije, Varaždin je 45 minuta imao 'glavu i rep'. U drugom dijelu je Hajduk stisnuo, a Tudor je popustio u svojoj dosljednosti, pa je kod 2:3 poravnanje tražio igrajući sa četvoricom u obrani, no previše je bilo pogrešaka da bi još jednom sreća pomazila Bijele. Poslije ovakvog debakla malo je reći da su Bijeli i Tudor razočarali. Ali, nije problem jedne utakmice, nego kontinuiteta igara koji je ovog puta kažnjen porazom. Tudor je u 10 utakmica upisao čak četiri poraza, isto koliko i Burić u 19 dvoboja jeseni.