Mihael Mikić vratio se u Dinamo nakon 12 i pol godina, otišao je iz Maksimira kao najtrofejniji igrač u povijesti, vratio se kao trener-početnik u stožer Damira Krznara. I brzo je Mikić osvojio svojom vedrinom, motivacijom, pozitivom, ali, mora se priznati, i zavidnom fizičkom spremom. Naime, Mikić ovdje u Moravskim Toplicama prolazi s igračima gotovo sve zahtjevne vježbe, trčanje, istezanje, igra s njima nogomet...
Odlučio je proći kompletne pripreme?
- Prolazim pripreme baš iz tog razloga da vidim koliko je igračima teško, kad se upali zadnja loža, prednja loža. Naravno, meni lakše dolazi do upala, ali imam neku smjernicu i neki okvir, da vidim kako se oni osjećaju - priča Mikić, koji je oduševio na večeri tzv. inicijacije, gdje svi “novaci” moraju nešto otpjevati.
Popeo se na stolac i zapjevao “Pojest ću sve kolačiće”, praćen smijehom i pljeskom čitave momčadi i stožera. Za atmosferu, sjajno...
- Motiviran sam, kao i uvijek, svoju narav i karakter teško mogu promijeniti, kad se nečega uhvatim, onda u to dajem 100 posto. Imam u sebi tu pozitivnu energiju i na sve gledam pozitivno. Kad bi svi tako razmišljali, svima bi nam bilo puno bolje.
Krkiju sam prvo rekao ne
Za što je, osim za podizanje atmosfere, zadužen?
- Za sve. Vidjet ćemo vremenom hoću li imati neki poseban zadatak, sad sam angažiran oko svega, od vježbanja, taktike, igranja kad netko nedostaje, kad treba trčati i dozirati tempo. U ovom trenutku mi i paše ta uloga, unutra sam 100 posto, s obje strane.
Inače, u Dinamo ga je pozvao Damir Krznar, nije Mikić odmah prihvatio poziv. Ali, s vremenom, odlučio je doći u Dinamo i trenerski se razvijati u klubu.
- Kad me Krki prvi put nazvao i rekao da razmišlja o pomoćniku, bio sam u U-21 s Igorom Bišćanom i rekao da ne mogu prihvatiti jer nam se bliži Euro. Ali, na kraju sezone me opet zvao i rekao da još jednom razmislim. Nakon tog razgovora sam tražio još malo vremena za odluku, da odvažem, imali smo i nedovršenog posla u U-21. Ispada da je bila teška odluka, iako ne bi trebala biti teška kad te zove Dinamo, ali bila je teža zbog svih tih stvari. Međutim, ja mogu samo napredovati u svakodnevnom radu u klubu kao što je Dinamo, mogu se trenerski razvijati i imam stvarno veliku priliku raditi s vrhunskim igračima, učiti od Krznara koji ima veliko iskustvo i rezultate, to je dobra stepenica u mojoj karijeri nakon U-21. To je svakodnevni rad, mladom treneru treba takav podražaj, na kraju ćemo vidjeti je li odluka bila dobra.
Imam svoje ideje
S Krznarom je blizak još iz igračkih dana, a već su surađivali nakon karijere, na drugačiji način.
- Kad su oni prvi put bili u Dinamu i u Al Ainu, čuli smo se, analizirali i izmjenjivali dojmove o nekim igračima. Čak je iz Hiroshime otišao jedan igrač u Al Ain, ja sam ga preporučio, Krznar je analizirao i napravili smo odličan posao. Gledamo slično na nogomet. Ja još imam svoje ideje, ali kad nemaš iskustva treba ti netko da te usmjeri, ukaže na neke stvari i vjerujem kako će to biti dobra suradnja.
Kad ovako sa strane gledamo, čini nam se da bi još mogao igrati. Dobro, ne u Dinamu...
- Ma ne, ne bih mogao. Možemo pričati što hoćemo, ali ipak su prošle dvije i pol godine od kraja karijere. Najgore je ući u trenerski svijet i razmišljati da si još mogao igrati. Nema te agilnosti, brzine, okretnosti, nema rasprave možeš li im parirati. Možeš im samo zasmetati malo na treningu, a ne se s njima natjecati.
Kako mu se čini ova momčad, ovi igrači koje trenutno ima na pripremama?
- Ovi koji su tu su željni, motivirani, rade 100 posto. Klinci i novi igrači svjesni su da su došli u veliki klub, da su ovdje zahtjevi puno veći i da se priznaju samo pobjede i rezultati. Ovdje neće nakon jednog poraza reći: “A, dobro je”... Nije dobro. Toga moraju biti svjesni, ovdje se svaki dan traži potvrđivanje i nema gledanja u prošlost, samo prva sljedeća utakmica. Srećom, puno je manje povijesnih utakmica nego prije. Konačno je skinuto to “prokletstvo” Dinamovog proljeća, bio bih najsretniji da sad toliko godina prezimimo u kontinuitetu u Europi. Igračima je lakše kad je taj teret skinut, premda je pritisak svakodnevni.
Više profesionalnosti
A kakvi su igrači, kakav je rad u odnosu na razdoblje kad je u Dinamu bio igrač?
- Igrači su puno profesionalniji nego u moje vrijeme. Klub je podignut na jednu visoku razinu, samo kad gledam infrastrukturu, ono ispod juga, kakvi su uvjeti igračima i što im se sve pruža, to je visoka razina, rame u rame s najvećim klubovima. Normalno, nedostaje taj stadion, ali to je već sad druga, stara tema. Dakle, ovo je viša razina nego onda, ozbiljnost puno veća, zato se i događaju stvari koje se i događaju.
Nekad je, pamtimo, ipak bilo opuštenije među igračima, posebno na pripremama?
- Mijenja se sve, stil života, igrači se više i ne druže, manje kartaju i podbadaju jedni druge. Više su na mobitelima, imaju društvene mreže, portale. Ali, više i prate svoje statistike, iduće protivnike, pretrčane kilometre, sve ih to zanima. Tu su otišli na jedan visoki level.
Tko bi od igrača iz Mikićevih igračkih generacija prošao ove pripreme bez problema, tko bi imao trkačke brojke poput današnjih igrača?
- Marić bi sigurno imao te brojke, on je tada bio moderan igrač, predvodnik novog vala. Imao bi strašne brojke. Igor, Šokota, Šimić, Tomas. Bišćan bi razvalio. Žuti? Neka se nitko ne naljuti, po talentu i igračkoj kvaliteti bio je ispred vremena. A u drugoj generaciji, tu su već bili vrhunski profesionalci, Luka, Vrdi, Čale, Mandžo..., svi bi oni i danas bili odlični na pripremama.
Bilo je velikih mečeva
Kad se vrati u igračke dane, koju bi utakmicu posebno istaknuo? Svi uvijek naglašavaju onaj Porto i prvi gol u Ligi prvaka?
- Meni je najdraži finale Kupa 1998. godine, ušao sam na poluvremenu i zabio gol za pobjedu. I prvu trenersku licencu polagao sam u Varaždinu, iz Varaždina sve kreće, ha-ha. A najbolja je moja utakmica bila Parma, imali su fantastičnu momčad, dobili smo ih 1:0, a tamo smo izgubili 2:0, imali nekoliko šansi. Onda Ajax, dvije Lige prvaka, bilo je velikih utakmica.
Bio je donedavno najtrofejniji igrač Dinama, skinuo ga je Ademi?
- Rekordi jesu tu da se ruše, a pogotovo kad ga sruši Ademi, kad vidim koliko on znači za klub. Zaslužuje da bude najtrofejniji, osvojiti toliko trofeja da nadmaši mene govori i koliko je Dinamo veliki klub, da ti omogućava da osvojiš toliko naslova.
Trenerske ambicije su mu visoke?
- Apsolutno, to je proces koji želim proći i učiti, ali kad sazre vrijeme želim biti negdje prvi trener.
Završili smo, Alen Peternac je nestrpljivo zvao na partiju bele. A to je, u današnje vrijeme, prilika koja se ne propušta.