Nije lako nikome iz Hajduka nakon poraza u Gorici putovati prema Splitu. Navijači su sve bjesniji i - traže odgovore. Zašto Hajduk gubi utakmice? Zašto nema napadačku igru? Zašto je u posljednje četiri utakmice primio 10 pogodaka? Puno teških pitanja slijeva se prema Poljudu, a čvrstog odgovora nema...
Marin Brbić šuti. Realno i nema što reći. Odgovore je prepustio Mariju Staniću, iako ih i on ne nudi. Traži Stanić strpljenje, hvali Tudorov rad, tvrdi da je Hajdukova stručna politika na pravom putu... To međutim nisu odgovori. To je - reći će Stanić - vizija. Kritičari će reći, to su tek obični alibiji.
Tudor ne šuti, on uvijek kaže ono što mu je na drumu. Najprije je rekao da će se "maknuti ako ima boljeg", a onda se okomio na neke koji "svoje sitne interese guraju ispred dobrobiti kluba". Tudor - dakle - napada. Valjda se vodi onom starom nogometnom da je "napad najbolja obrana".
Međutim, u Gorici su navijači izgubili strpljenje. Dosta im je loše igre, ali dosta im je i obećanja, najava, vizija pa možda čak i prozivanja onih koji su navodno kontra Hajduka. Navijači traže odgovore. Tko je kriv za seriju loših rezultata? Trener? Igrači? Stručna politika? Predsjednik? Nadzorni odbor? Ili svi zajedno? Hajduk kvragu bez jasnog odgovora neće izaći iz krize u koju je ponovno upao.
Najlakše bi dakako bilo promijeniti Tudora. I okriviti ga za sve loše što se dogodilo. Nisam međutim siguran da je problem doista u Tudoru. Tudor je već treći trener samo ove sezone. Oreščanin se izblamirao protiv Gzire, Buriću je kao presudila Gorica, ali bilo je jasno da Burić nikada nije ni imao pravu podršku oko sebe. Tudor je ipak u drugoj poziciji, iako to ne znači da i njemu poraz u Gorici neće presuditi. Tudor je kako god u startu ipak imao daleko veću podršku od Burića. Što mu očito ne pomaže jer ima bitno slabije rezultate nego što ih je imao Burić.
I zato nisam siguran da bi Tudorov odlazak riješio problem Hajduka. Bojim se da je taj problem ipak puno dublji od trenerske taktike. Koliko god stoji da i Tudor negdje opako griješi. Ne toliko u Gorici, tamo se u konačnici dogodilo ono što se moglo i očekivati, jer je Hajduk stigao drastično oslabljen, a Gorica ga je čekala na krilima velike pobjede u Rijeci.
Nakon što je Hajduk ljetos doživio debakl protiv Gzire mnogi su očekivali pa i zazivali velike promjene. Nije da ih nije bilo. Promijenila su se tri trenera i dva sportska direktora. Međutim, željeni napredak nije se dogodio. Dapače, Hajduku realno prijeti osvajanje petog mjesta na ljestvici, što je za Hajdukove ambicije, ali i veličinu kluba gotovo pa ravno debaklu protiv Gzire.
Stalne promjene trenera nisu dakle donijele rješenje. Tu očito nije ključ poljudskih problema. Hoće li Stanićeva vizija promijeniti odnose? Teško je reći, Stanić je po tom pitanju sigurno u pravu, treba barem dvije godine za čvršći odgovor. Međutim, ni to neće biti moguće bez jasne dijagnoze.
Što to Hajduk doista krivo radi? I do kada će smjene trenera biti alibi s kojim će se stišavati ljutnja vojske navijača nezadovoljnih s onim što Hajduk pruža na terenu. Ne u Gorici, nego već godinama.