Paolo Tramezzani je euforično slavio na Rujevici. Kao da je Talijan sišao s navijačke tribine gdje je godinama trpio poraze i remije nadajući se povratku vremena “ponosa i slave”. Fotografirao se trener s igračima, kompletna momčad se posložila na Rujevici i zapjevala slavljeničku pjesmu.
S pravom, jer Hajduk kakav smo gledali prošle subote u jadranskom derbiju dugo nije viđen na gostovanjima u HNL-u. Dominantan Hajduk koji igra, diktira tempo i stvara šanse. Pobjeda je još slađa s obranjenim jedanaestercem u zadnjoj minuti nadoknade, premda je, ruku na srce, neshvatljivo da sudac Batinić nije ni pogledao monitor VAR-a da se uvjeri u vlastitu pogrešku. Iznimno lošu arbitražu ostavit ćemo sudačkim ekspertima i komisijama, nema razloga da sudac zasjeni novu pobjedu i nadasve igru Tramezzanijevog Hajduka u jadranskom derbiju.
U dva i pol tjedna Bijeli su dvaput slavili na Rujevici, ali utakmice su dvije sasvim drukčije priče. Prva sa sretnim i spretnim krajem, druga s neskrivenim proljetnim optimizmom. Između dva jadranska derbija promijenio se Hajduk, umjesto Caktaša, Jradija i Gyurcsa dobili su Bijeli Livaju, Fossatija i Kačaniklića. S Kalinićem čine kvalitetni kvartet zimskih pojačanja za jedan sasvim novi Hajduk. Tramezzani je u oba jadranska derbija izašao s trojicom u zadnjoj liniji, ali u drugom susretu Hajduk je imao klasu više, imao je igrača koji stvara razliku u liku Marka Livaje.
Pored Livaje u prvi plan je došao Turčin Umut, napadač koji je više lopti dobio na Rujevici nego ukupno u svim prethodnim dvobojima. Livajina lopta radi razliku, kao što Fossatijeva mirnoća daje balans u sredini. Fossati je igrač po guštu Tramezzanija. Veznjak bez atraktivnosti, ali koncentrirani, iskusni igrač sredine terena koji je uvijek uz loptu. Prekida suparničke akcije, izvodi prekide, stalno je prisutan i pritom je na Rujevici pokazao, ne griješi u predaji lopte. Livaja, Fossati i na kraju Kalinić. Svaka momčad koja stremi velikom rezultatu, a Hajduk je uvijek imao takve karakteristike, mora imati i klasnog vratara. Nije pritom nikakva novost vidjeti Lovru u statusu pobjednika. Hajdukov je junak bivao i u prvom boravku na vratima Bijelih, u tri i pol godine (2013. - 2016.) kada je stigao i do reprezentacije.
Tramezzani je ključeve momčadi dao u ruke iskusnih, što je i logično. Bez iskusnih nema rezultata ni trofeja, a Hajduk je “gladan” jednog i drugog. Prošle subote na Rujevici smo gledali najbolji Hajduk u Tramezzanijevoj “režiji”. Prije mjesec dana smo na Poljudu promatrali kako se Bijeli muče u porazu od Lokomotive (0:1), sve je podsjećalo na jesenska sumorna izdanja, ali “klik” se dogodio igračkim promjenama. Jasno, trebalo je imao ideju, a Tramezzani je znao što želi. Čvrstu obranu s trojicom koju je povjerio Stefanu Simiću, sredinu s iskusnim veznjakom, te napadačku liniju s asistentom za visokog špica. Još se čeka podizanje forme Kačaniklića da Hajduk bude na tragu prave momčadi.
Ključni čovjek
Tramezzanijev Hajduk, mora se naglasiti, ali i Hajduk s vizijom Jakobušića i Nikoličiusa. Predsjednik je na vrhu hijerarhije, prvi prima čestitke i kritike, ali sportski direktor Nikoličius zaslužuje posebnu pozornost. Zimski mercato s njegovim potpisom mogao bi se dugo pamtiti. Kao što pamtimo i prijelazne rokove u zadnje tri-četiri godine, ali ovog puta s pozitivnim predznakom u segmentu dovođenja igrača. Četiri igrača koji stvaraju razliku na terenu, odavno Hajduk nije imao tako odrađen mercato. Ali, Tramezzani je ipak ključni čovjek ove priče. Tramezzani i njegovi senatori Kalinić, Fossati i Livaja.