Kakav će biti Dinamo nakon dvogodišnje ere Nenada Bjelice, trećeg najdugovječnijeg trenera “modrih” (702 dana) otkad je Hrvatske nogometne lige, iza Zorana Mamića (975) i Ćire Blaževića (709)? Što je u tom razdoblju postigao 48-godišnji Osječanin, a što najtrofejniji hrvatski klub?
Bjelica je na Dinamovu klupu sjeo na kraju sezone 2017./18., vodeći momčad u posljednjem kolu već osvojenog prvenstva, ali i u finalu Kupa s Hajdukom u Vinkovcima, obje je pobijedio i od tog ljeta krenulo je uspješno razdoblje, rezultat je generirao sinergiju Uprave, trenera, igrača i navijača, koje je prošli mjesec naprasno prekinula svjetska pandemija koronavirusa.
- Došao sam u klub koji je prvak Hrvatske, koji je donedavno igrao skupine Lige prvaka i Lige Europe, došao sam u najveći klub u kojem sam dosad bio kao trener. Bit ću koncentriran samo na svoj stručni rad. Ako budemo imali rezultat, bit ću tu. Znam da je situacija kompleksna, znam težinu posla ovdje, no mislim da imam tu lidersku crtu u sebi, da to mogu. Trener sam koji voli odgovornost, imam sliku što želim na terenu i što želim u klubu, ta slika možda ponekad nije ugodna za čuti, ali takav sam. Spreman sam ući i u konflikte da se poboljša momčad. Takav sam i zbog takvog mog karaktera mislim da me Dinamo i uzeo. Bit ću 24 sata na raspolaganju. Bit će Dinamo ponovno na razini kao prije dvije godine, uvjeren sam - rekao je Bjelica nakon preuzimanja klupe hrvatskog prvaka u svibnju 2018., a paradoksalno je da nije “pao” zbog rezultata nego zbog “šuma u komunikacijskom kanalu” s vodstvom kluba. “Ušao je u konflikt” u - “kompleksnoj situaciji”.
Kobna sedma godina
Bjelica je do dolaska u Maksimir poveo WAC iz treće do prve austrijske lige, a prvi veliki klub koji mu je dao povjerenje bila je bečka Austria, koju je 2013. plasirao u Ligu prvaka baš protiv Dinama. Tada se Zdravko Mamić zaljubio u trenera kojeg je doveo tek pet godina kasnije, jer u međuvremenu je ta igračka legenda Osijeka bila zauzeta vođenjem Spezije i Lecha. Gle koincidencije, kao i u stvarnom životu, kobna po ovaj “brak” bila je sedma godina...
Bjelica je Dinamu postao trofejni trener, donio klubu dva prvenstva, ubrajajući, dakako i ovo trenutačno prekinuto, jedan Kup (računamo mu finale iz Vinkovaca) i Superkup. Od onih s najduljim stažem u jednome mandatu, više je osvojio (5) samo Zoran Mamić od 2013. do 2016., a baš to razdoblje istaknuo je i Bjelica na svojoj inauguraciji u Maksimiru. Dinamo je, pak, s Bjelicom došao do treće zvjezdice na grbu, za 30. naslov prvaka ukupno. Jedini podbačaji su porazi u kupu od Rijeke, lani u finalu i ove zime u četvrtfinalu. No, ono po čemu je Bjelica ušao u klupsku povijest jesu nastupi u Europi, a po tome Dinamovi pristalice, ali i klupska vodstva, ocjenjuju trenere “modrih”.
Bjelica potpisuje najveći europski doseg nakon 49 godina, tzv. europsko proljeće te plasman u osminu finala nekog europskog kupa nakon 21 godinu, što mu je klub honorirao najvećim trenerskim ugovorom u povijesti, vrijednim 1,860.000 eura godišnje bruto. Prošle sezone “modri” su odigrali rekordnih 16 utakmica u eurokupovima, bez poraza prošli skupinu Europske lige, potom i prvu “proljetnu” prepreku, Viktoriju Plzen, da bi ispali od Benfice nakon produžetaka u ožujku. Ove, pak, sezone, Dinamo je bio u prilici sa sedam bodova osigurati “proljeće u Ligi prvaka”, ali je u sudačkoj nadoknadi 4. kola protiv Šahtara u Zagrebu ispustio vodstvo 3-1 i na kraju, nakon dva poraza (Atalanta, Man City) završio posljednji u skupini s pet bodova, ali je postigao i rekordnih, 10 pogodaka, dok se nekad znao slaviti čak i samo jedan.
Prethodno je na pragu prolaska skupine Europske lige Dinamo bio pod Zoranom Mamićem, 2014. i 2015. te Vahidom Halilhodžićem 2010. godine. Krajem 90-ih, pak, Dinamo je pod imenom Croatia zadnji put prije Bjeličine ere bio kompetitivan i protiv najjačih, čak je osvojio drugo mjesto u skupini Lige prvaka 1998., ali to tada nije bilo dovoljno za prolaz, dočim je ujesen 1997. igrao osminu finala tadašnjeg Kupa Uefe protiv Atletica.
Koronakriza zaustavila je nogomet u cijelom svijetu, a Dinamo je pod Bjeličinim vodstvom nakon 26 od 36 kola Prve HNL vodeći sa 18 bodova ispred Rijeke, 19 ispred Lokomotive i 20 ispred Hajduka, da prvenstvo nije prekinuto zbog”više sile”, vjerojatno bi naslov teoretski osigurao već prije Uskrsa. Nadalje, u domaćim natjecanjima Bjelica nije izgubio utakmicu u Maksimiru (niz stao na 36, računamo li i Superkup), a odlazak prije isteka trogodišnjeg ugovora spriječio ga je da sruši rekord Zorana Mamića od 42 domaće utakmice bez poraza.
Bjeličin Dinamo imao je prepoznatljive sustave igre (4-1-4-1 i 4-2-3-1), znao se i pragmatično prilagoditi suparniku i orijentirati se na protunapade, ali i iznenaditi sa 3-5-2 (5-3-2) u Ligi prvaka, nakon što mu je to taktičko iznenađenje u 1. kolu donijelo pobjednički zalet sa 4-0 protiv Atalante. U domaćim, pak, natjecanjima, protiv bunkera koji su protiv njega igrali čak i najjači konkurenti, iznenađivao je prelaskom na romb u sredini, što je donosilo bodove.
Preko Olma stop Sammiru
Zahvaljujući dugačkom rosteru mogao se odlučiti za politiku rotacija, osobito prve sezone, kad je gotovo jedna postava igrala u Europi, a druga u HNL-u, no odustao je od nje nakon prošlojesenskog poraza od posljednjeplasiranog Varaždina, četiri dana nakon pobjede nad Atalantom. Mnogi stručnjaci baš u tom “trošenju” kadra u domaćim natjecanjima vide razloge dvama remijima protiv Šahtara koji su koštali klub najvećeg uspjeha u moderno doba, plasmana među 16 najboljih u Ligi prvaka. Zanimljivo, isti broj pobjeda s po 1-0 u domaćim natjecanjima (11) imao je i Halilhodžić, s kojim se od prethodnika zbog liderskih osobina i stila Bjelicu najčešće uspoređivalo.
Livaković, Oršić, Petković i Perić pod Bjeličinim su vodstvom su postali hrvatski, Gojak i Kadzior BiH, odnosno poljski reprezentativci, a Stojanović i Leovac se vratili u slovensku, odnosno hrvatsku A-vrstu. Potpuno je bezbolno po rezultat i dojam preboljena prodaja “Mr. Derbyja” Soudanija te mladih talenata Benkovića, Sose i neprilagodljivog Ćorića.
Posebna je priča Dani Olmo, zbog čijeg je razvoja Bjelica u ljeto 2018. stopirao drugi povratak u plavu svlačionicu Sammira (prvo razmimoilaženje s Mamićem!), a španjolski je vezist uz Bjeličinu stručnu pomoć postao mladi i A-reprezentativac svoje domovine, najvredniji igrač HNL-a (35 milijuna eura po Transfermarktu) i najbogatija prodaja u jednoj rati (18,5 milijuna eura zimus), zahvaljujući čemu će klub ostati likvidan i u vrijeme ove koronakrize.
Zahvaljujući “europskom proljeću” Dinamo nije bio prisiljen prodavati igrače, struktura momčadi bila je podređena rezultatu, a ne izlaganju talenata, a otišli su samo oni koji su sami inzistirali, poput Šunjića i Rrahmanija prošlog ljeta te Olma tek ove zime, nakon ispadanja iz Europe. Ukupno je u četiri prijelazna roka kad se i njega pitalo za mišljenje o većini igrača klub bio u plusu oko 50 milijuna eura, gotovo istu svotu koja je uprihodovana i od Uefinih premija, koje su većinom punile proračun i za 2015. i 2016. No, Bjelica je što se Europe tiče, ispunio ciljeve.
‘Pamtim samo lijepe dane’
- Sa Zdravkom Mamićem ja se nisam ni posvađao. Bio mi je podrška sve vrijeme, a sve što sam ikad govorio o njemu i o klubu, sada potvrđujem. Cijela situacija oko korone loše je iskomunicirana, a sve drugo ne želim komentirati. Pamtim samo lijepe dane - poručio je Bjelica prije nekoliko dana nakon sporazumnog raskida ugovora s Dinamom “na obostrano zadovoljstvo”, a to može značiti samo jedno, da su novčani uvjeti rastanka bili 50:50, dakle osam od 16 preostalih plaća računamo li od siječnja 2020., od kojih su mu prve tri, tvrde upućeni, već bile sjele na račun.
Uglavnom, Bjelica je na kraju pristao odreći se više novca nego što bi izgubio da je pristao na klupske krizne mjere štednje izazvane pandemijom Covida-19 i odradio ugovor do kraja (12,5%). Bio je - zasluženo! - najplaćeniji Dinamov trener u povijesti, u prilog mu je išlo i doba u kojem je radio, a koje je sada po svemu sudeći nepovratno iza nas. Kako je i sporazumni raskid brzo dogovoren, potvrđen je dojam da se Bjelici ionako nakon ove sezone više nije ostajalo u Maksimiru. Kad je u travnju 2019. potpisao novi, 50 posto izdašniji ugovor s Dinamom i to bez odštetne klauzule, pisali smo, a to je kasnije u javnim nastupima dao naslutiti i on sam, da je teško očekivati da će ostati na klupi “modrih” sve tri sezone, a da je sve “ostalo normalno” bio bi glavni kandidat da nakon Eura 2020. naslijedi Zlatka Dalića na mjestu izbornika “vatrenih”. Isto tako, Bjelica nije tajio ambiciju da se okuša u nekom klubu “Liga petice” (Njemačka, Španjolska, Italija), u čemu bi mu barem dvije godine na čelu reprezentacije trebale pomoći.
Bjeličino odlučno “Ne” nakon što mu je sportski direktor Zoran Mamić telefonski predočio klupske mjere štednje, za čime su se poveli i igrači, Zdravko Mamić je nije doživio kao “neposluh”, nego kao “izdaju” i impulzivno preko društvene mreže i objavom dosadašnje plaće Bjelice i njegova stožera kojima je klub promptno dao otkaz presudio treneru kojeg je najviše volio: “Game over”.
Svjedočeći svemu što se u klubu događalo u posljednja tri desetljeća, tvrdimo da je Bjelici u vođenju momčadi zasigurno pomoglo to što Zdravko Mamić fizički nije bio nazočan u Maksimiru već od lipnja 2018., ali ni povratak Zorana Mamića u klub u lipnju 2019. nije bio prijetnja Bjelici kao što su mnogi pretpostavljali. Što se, pak, transfera tiče, Bjelica je koliko znamo amenovao sve odlaske, a što se dolazaka tiče, nije doveden lijevi bek Ćivić kojeg je on htio, nego švicarski reprezentativac Moubandje. Mamići su, istina, u zimi 2019. iz klupskih interesa pomoći Interu i Gorici doveli Andrića i Atiemwena, tada najboljeg strijelca, odnosno najbolje ocijenjenog igrača HNL-a. Ljetos je Bjelici ispunjena velika želja Ivanušec, a ove zime, pak, Zoran Mamić je doveo kapetana mlade momčadi Arsenala Burtona, argentinskog juniorskog reprezentativca Godoya te crnogorskog tinejdžera Miblića, ali na kaljenje u drugu momčad, a ne za gužvu u prvoj. Ipak, govor tijela trenera i sportskog direktora posljednjih je mjeseci ukazivao da komunikacija nije kao što je bila, može se doista zaključiti da se nakon dvogodišnje “suradnje” Bjeličin odnos s Mamićima “potrošio”, a da nije ni bilo konkretnog, velikog sukoba, niti rezultatskog podbačaja, jer imperativ su naslovi prvaka i “jesen u Europi”.
Bjeličinim odlaskom, kako smo već pisali, u klubu je pritisnut “restart”, prelazak na neke nove postavke. Igrači su naposljetku pristali na manje plaće (čak i već “prekriženi” Theophile, Dilaver i Hajrović!), novim trenerom bit će imenovan Igor Jovićević, čiji juniori nadiru, na njegovo mjesto u B-momčad stići će Ivan Prelec, za direktora omladinske škole Sreten Ćuk, a Zoran Mamić ostaje sportski direktor, neće prihvatiti ponude s Bliskog istoka. Kad nogomet opet krene doći će i do nekakvog prijelaznog roka u kojem će najtraženiji Dinamovi igrači ostati reprezentativci plus kapetan mlade vrste Nikola Moro, ali za njih će se moći dobiti manja cijena, odnosno, vjerojatno će biti prodano više igrača nego da je ostalo sve po starom. Dinamo je zadnje dvije godine imao proračun oko 50 milijuna eura, od čega je 80 posto prihoda bilo od Uefinih natjecanja i transfera, a 60 posto rashoda bile su plaće i premije igrača i stožera. Padne li svjetska ekonomija za 30 posto, koliko predviđa većina stručnjaka, posljedično će toliko pasti i nogometni biznis, a time i Dinamovi prihodi i proračun, stoga će nakon što dovrši ovu sezonu i potvrdi Bjeličin naslov prvaka, najveći zadatak Mamića, Jovićevića, Preleca i Ćuka biti razvoj talenata iz vlastite škole na prijelazu iz juniora u seniore. Koronakrizu najuspješnije će preboljeti klubovi s najjačim omladinskim školama, a tu je Dinamo među privilegiranima, osim igrača, razvija trenere. Ostat će “modri” favoriti za domaće naslove, a najveći izazov, kao i dosad, ostat će euronatjecanja - bude li ih.
“Ultrasi” mu zamjerali Mamića, publike je bilo samo “na Europi”
Iako su na početku bili skeptični, Dinamovi poklonici, a potom i “ultrasi”, respektirali su Bjelicu zbog rezultata, ali još više garda koji je momčad pokazivala u europskim utakmicama, nestalo je straha od “porcija” ili “blamaža”, a malo-pomalo vratilo se i klasično navijanje, umjesto većinom vrijeđanje Mamića, pozitivna energija zapljusnula je klub nakon dugo vremena. Neki su Bjelici zamjerali to što “hvali odbjeglog gazdu”, čak i u njegovu rodnom Osijeku prebrisali mural u njegovu čast, na što je on odgovorio da će “svojim rezultatima s Dinamom napraviti sebi u Zagrebu novi”.
Međutim, premda je broj članova kluba porastao za 60 posto, a broj godišnjih ulaznica porastao na 7500, “modri” ni s Bjelicom na klupi nisu doživjeli povratak publike na tribine Maksimira veći od 10 posto. U HNL-u se to i dalje brojilo s četiri znamenke u prosjeku, oko 4200 (od dvije do 2500 protiv najslabijih, od pet do sedam tisuća na Rijeci ili Osijeku), jedino na derbijima s Hajdukom malo više od 10.000, dok je u Europskoj ligi prosjek bio 21.000, a jedino je u skupini Lige prvaka bio 29.000, dakle gotovo pun stadion.
- Dinamo dolazi gledati 30.000 ljudi u Ligi prvaka, a 2000 na većinu domaćih utakmica, to nije normalno. Mislim da ljudi kod nas ne vole sport, da jednostavno dolaze na događaje, dolaze gledati velike momčadi - istaknuo je Bjelica jesenas, aludirajući u prvom redu na razmaženu zagrebačku, koju, znamo i sami, zanima samo Europa. A do kraja 2020. ionako će se vjerojatno igrati bez gledatelja pa se ni Bjeličin odlazak neće moći relevantno procijeniti posjetom tribinama.