Kad se sve skupa sabere, Istra 1961 je očekivano sačuvala prvoligaški status. Na stranu navijački i subjektivni pogledi te dojmovi temeljeni na trenutku, pulska je momčad bolja od Orijenta i zasluženo je u dvije utakmice ostvarila svoj cilj.
Točno je da je omjer uvjerljivosti nakon druge utakmice bitno promijenjen u odnosu na rezultat i dojmove prve utakmice i to u korist Orijenta. No, da se to dogodilo, uz bolju igru Riječana, ključni je doprinos dao potpuni podbačaj Zeleno-žutih. To kako su igrali tih 90 minuta na Drosini, u svom najslabijem izdanju u proteklih 12 mjeseci, ukazuje da se nešto nenormalno događa oko momčadi i općenito Istre 1961.
I ove posljednje (ukinute) kvalifikacije su otišle na mlin Puljana, što samo potvrđuje, i u njihovom slabom izdanju, koja je objektivna razlika između prvog i drugog ranga HNL-a. No, time što su opet izborili ostanak u ligi nisu se promijenili, dapače, temeljni problemi Istre 1961. Sada kada je financijski klub saniran, kada ima odlične uvjete za rad, samo je potvrđeno kako za iskorak nije preduvjet samo novac.
Kad ga imate, onda je presudno da znate slagati momčad, napredovati iz godine u godinu rezultatima te razvojem igrača. Sve se to u Istri ne događa. Dok su prethodnih godina alibiji mogli biti financijski problemi, od dolaska Baska to nije problem. Dolazimo do ključne točke, a to je sportska politika. Od 2018. godine ona je toliko nelogična, kriva i besmislena, da čovjek teško može povjerovati da u Alavesu djeluju tako diletantski. I pogotovo da to redovno plaćaju, odnosno, ulažu novac.
U ovoj sezoni odgovoran je u Puli bio sportski direktor Javier Moran. Mlad momak (32), bez ikakvog značajnog backgrounda i iskustva, koji se pokazao nedoraslim ikakvom ozbiljnijem selekcijskom promišljanju. Što je još gore, Moran je tako gradio odnose da je postao kamen smutnje u odnosima svim struktura u klubu. Blago rečeno ne funkcionira s trenerom i stožerom. Kako s njima, tako i s poslovnim dijelom kluba (direktori Lauzurica - Podnar - predsjednik Devide Vicenti), odnosi su na rubu podnošljivosti. Što je osobiti problem, isto je na relaciji sportski direktor - igrači. Protiv Orijenta je više od pola momčadi bilo opterećeno završetkom ugovora i realnošću da nakon utakmice nemaju riješen status. Oni su praktično bez kluba.
Na dan 6. kolovoza, devet dana prije početka prvenstva, ne zna se točno tko je trener, tko ostaje i koji bi igrači trebali uopće doći, kako će se početi pripreme... Takav šlamperaj je teško razumjeti i za nekadašnje odnose nereda Istre, a kamoli sada kada je klub postao uredni platiša.
No, Javier Moran je zapravo samo posljedica, a glavni uzrok nerazumljivog sportskog nereda u Istri 1961 je sportski direktor Alavesa Sergio Fernandez. Koji iz nekog svog razloga čvrsto drži leđa Moranu, odnosno, aktualnom evidentnom funkcioniranju bez strategije, logike i ikakve stručne podloge. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da Fernandez zapravo podriva pulski projekt, jer ga navodno smatra nepotrebnim za Alaves. No, dosljednost u čudnim potezima kao da osnažuje takve dojmove. Njegovo vođenje politike prve momčadi iz Vitorije, isključiva komunikacija s Moranom, u kojoj je trener osuđen da jedino smije komunicirati s potonjim, a ne s drugim ljudima iz Uprave, nešto je što ne može funkcionirati niti na PlayStationu. Kamoli u momčadi sa živim ljudima, odnosima, problemima i potrebama...
Ovako verzirana Istra 1961 osuđena je da bude ružno pače HNL-a, a Alaves svoj ‘know-how’ pokazuje kao blamažu. Kako ne vjerujemo da su baš takve neznalice, onda je najumjesnije pitanje za Joseana Querejetu kako i zbog čega trpi takav sportski nered. I, što je najvažnije, zašto plaća milijune za to?