Nekad su kafići, pogotovo oni kraj Maksimira, bili glavno mjesto izvora informacija, vremenom su izgubili tu moć i važnost. No, čak i u “vrijeme praznih stolova” naleti neki zalutali informator, skine maskicu s lica da bi potvrdio identitet, jer, dugo se nismo vidjeli i, malo-pomalo, “što je novoga, jesi imao ili si se cijepio?” Pa malo o Daliću, malo o Sosi, stadionu, Modriću, Barceloni... I onda - bum.
- Nego, jesi čuo da u Dinamu opet pričaju o Soudaniju, da ga razmišljaju vratiti? Provjereno! - uvjerava šaptom, nagnuvši glavu bliže, da se ne čuje za (praznim) stolom pokraj nas.
- Kakav sad Soudani, odakle ta ideja?
- Ha, pa znaš da se često spominje...
A baš neki dan u Rijeci sjetili smo se sjajnog Alžirca. Jer, prva slika Rujevice s novinarskog mjesta uvijek je pogled prema onom “Armadinom” golu i onim škaricama iz 2017., kako li je briljantno pogodio kad je Dinamu sve već bilo izgubljeno. Na kraju, možda najnevažnije škarice ikad, jer Rijeka je bila prvak, ali taj potez ostat će zauvijek zamrznut u sjećanju. U nedjelju, sat i pol, dva nakon te retrospektive, na terenu slavi momčad, iskreno i zajednički, poslije u svlačionici pjeva Dinamu iz sveg glasa. Momčad koja je u tri godine napravila čuda, momčad koja je zajedno prošla svašta, uspjehe, ali i izazove, na terenu i izvan njega, kakve je rijetko tko prošao.
Oni su postali “ekipa” ili kako sami sebe nazivaju - mali krug velikih ljudi. I to je priča o ovoj momčadi, o igračima u najboljim igračkim godinama, koji su zajedno pomaknuli granice i koji su doista spremni dati ruku jedan za drugoga. Njima je uvreda kad im kažeš da se sutra odmaraju i da ne moraju doći na trening, to je momčad koju golman Livaković bodri s gola svih 90 minuta, u kojoj Stojanović nije ljutit ako je rezerva Ristovskom, za koju je Ademi spreman igrati i s jednom nogom i svaki put opet stisnuti zube kad nitko drugi ne bi, u kojoj Petković radi “kao konj” da bi se oporavio puno prije nego je stručna medicina predvidjela.
Momčad u kojoj Gavranović uđe s klupe nakon mjesec dana od ozljede i želi, svim silama želi, zabiti gol, iako je već 4:1, gladan kao na prvom treningu, momčad za koju Majer “gine” u defenzivi, a Lauritsen se doima kao da je s dečkima od prvog dana. Momčad koja je već bila “na aparatima” od svih tih izazova, a onda još dodala gas i pobjegla Osijeku, nedostižno.
El Arabi Hilal Soudani jedan je od najboljih igrača koji je igrao u Dinamu u zadnjem desetljeću, jedan od najboljih stranaca sigurno. Igrač koji je svojevremeno svojim igrama i golovima zaslužio spomenik, ako već ne umjesto “bacača diska”, onda odmah do njega. Uvijek nasmijan, pozitivac, čovjek koji se zaljubio u Dinamo i Zagreb. Međutim, Soudani će u studenome napuniti 34 godine, igra u Saudijskoj Arabiji, u deset utakmica još nije zabio gol. Prošao je od odlaska iz Dinama nekoliko operacija koljena, “ubile” su ga ozljede, više je bio u ambulanti nego na terenu. Pa, je li to danas igrač koji bi Dinamu bio pojačanje, je li on igrač koji će nadomjestiti mogući Oršićev odlazak? Kako bi se on uklopio u ovu momčad i kemiju koja vlada u svlačionici pod jugom?
Sjećamo se da ti povratci starih legendi, zadnji je bio pokušaj Sammirova vraćanja koji je “minirao” Nenad Bjelica, uglavnom nisu bili sretni i znamo da je Dinamo iskorak u Europi napravio upravo na “gladnim” igračima željnima dokazivanja ili oživljavanja karijere. Od Olma, More i Majera, do Petkovića, Oršića, Ademija... I, neki će otići, Dinamo će neke od tih igrača teže, neke lakše nadoknaditi, ali najvažnije je ne izgubiti tu “kemiju”, tu glad za uspjehom koja ovu momčad čini ekipom.
Soudaniju, uistinu, svaka čast za sve što je napravio u modrom dresu, ali, vraćati se opet na njega i ambicije za novi europski iskorak bazirati na 34-godišnjaku, koji odavno ne igra na najvišoj razini, znači vraćati se na staru filozofiju od koje je Dinamo zadnjih godina pobjegao. Modri su u zadnje tri godine krenuli drugim sportskim putem, koji se pokazao uspješnijim.
I da, pustili smo glas, doista se o Soudaniju priča u maksimirskim kuloarima, netko ga je spomenuo kao moguću opciju. Vidjet ćemo uskoro, koliko ozbiljnu...
Na tome će se vidjeti i kojim će putem krenuti Dinamo nakon “najbolje sezone u povijesti”.