Igor Jovićević prebrzo je potrošen i to svakako nije dobro. Zapravo, u svemu tome to je najveća šteta. Dinamo će imati snage da se izvuče iz cijele te priče, konačno, za klub nije napravljena nikakva velika šteta. Nekoliko izgubljenih bodova u trenucima kad je već prvenstvo bilo osvojeno ne znači baš previše.
Dojam jest bio loš, Dinamo nije smio izgledati kao što je izgledao pod sad već bivšim trenerom, ali realno, nije se dogodilo ništa dramatično u plavom domu. Međutim, takav brz otkaz Jovićeviću loša je stvar za njegovu karijeru, njemu je sve to, sad je posve jasno, bilo apsolutno nepotrebno.
Čovjek s toliko ambicija i želje da napravi nešto veliko u svom voljenom klubu brzinom svjetlosti nestao je sa scene. O njemu se govorilo kao o velikom trenerskom talentu koji će biti jedan od onih koji bi mogao ispisati lijepe stranice Dinamove povijesti, hvalilo ga se nakon sjajnih uspjeha s mladim modrim dječacima, njegovim “fakinima”. Ipak, “fakini” su bili jedno, a seniorska momčad nešto sasvim drugo. Očito prevelik zalogaj za ne toliko mladog, koliko za ovu razinu neiskusnog trenera.
Jer da nije bio tako neiskusan, sigurno ne bi srljao grlom u jagode, sam je miješao i podijelio si loše karte. Nije nam jasno zašto je u derbiju s Rijekom na Rujevici odabrao čisto trenersko samoubojstvo, zašto se sam bacio pod vlak? Mogao je vidjeti da igra momčadi ne štima, igralo se slabo, loše, Modri nisu mogli zabiti niti Lokomotivi, Gorici, Osijeku...
Jedva su pobijedili Slaven Belupo u posljednjoj minuti, minimalno su, jedva, dobili otpisani Inter. Morao je biti dovoljno proračunat i mudar te shvatiti da mu se bliži neugoda ako na Rujevici njegovi opet odigraju slabo i izgube, gotovo je nevjerojatno da nije predvidio opasnost. Jer da jest, onda sigurno ne bi tako posložio momčad za Rujevicu, opet u igru guruno mlade igrače koji očito nisu bili dorasli zadacima visokoj razini HNL-a.
Sam je izazivao otkaz koji je na kraju dobio. Dosta se proteklih mjesec dana pisalo o tvrdoglavosti Hajdukova trenera Igora Tudora, a ispalo je kako je Jovićević još tvrdoglavije biće. Tupio je po svom, makar je vidio da ne ide, pa ne ide... Nadalje, neiskustvo se očitovalo i u nepoznavanju odnosa u Dinamu.
Opet je nejasno kako nije mogao shvatiti da Dinamo ne trpi poraze i loše igre. Zar nije ništa naučio iz plave povijesti? Uostalom, bio je u klubu dosta vremena, trebao je spoznati neke stvari, način promišljanja klupskih čelnika. Ovako je ispao naivan kao francuska sobarica.
Dinamo se s druge strane, očito, što hitnije želio riješiti Jovićevića. Znali su u klubu da se ima izgled čovjeka kojeg je ugrizla zmija i koji je pred kolapsom, koji bi se uskoro mogao ošamućen srušiti na pod. No znali su i da bi protuotrov mogao stići iz - Splita. On se zove Hajduk. Impotentna momčad Igora Tudora u groznom je stanju i vjerojatno su u plavom domu pomislili “što ako dobije Hajduk, tko će ga onda smijeniti?”. Zato su preduhitrili derbi i mogućnost da ga spasonosni lijek s Poljuda održi na trenerskoj klupi.
Jovićević definitivno nije imao lak zadatak, došao je nakon sjajnih uspjeha Nenada Bjelice, nakon velikih uspjeha Dinama. Stigao je u vrijeme kad su Modri već osigurali naslov i kad je motiv igrača već bio na Kelvinovoj nuli. Sve su to olakotne okolnosti, ali ne i alibi. Probao je gotovo na silu izgurati neka mlade dečke, stalno ih ubacujući u vatru, posve se izgubio u tim pretumbacijama. Zato je ipak najviše sam kriv što je izgorio poput leptira ispod noćne lampe.