Već drugu sezonu u nizu krilni napadač Kristijan Lovrić (25) dokazao se kao jedan od najboljih igrača lige, kralj slobodnjaka i prekida, koji je pogocima i asistencijama nosio ambicije i rezultat Gorice. Zabio je 14 pogodaka u prvenstvu i dva u Kupu, dodao je tome i sedam asistencija, odigrao je 31 ligašku utakmicu i propustio samo njih pet zbog kartona. Ne čudi stoga što je u fokusu zanimanja brojnih europskih klubova, a u Gorici su uvjereni da ga neće zaobići ni poziv izbornika Zlatka Dalića za jesenske dvoboje u Ligi nacija.
Lovrić je igrač koji doista radi razliku na terenu i ode li ovoga ljeta, što je posve realno, Gorica će imati složen zadatak kako ga nadomjestiti. Takvi individualci s raznovrsnošću poteza i rješenja ne pronalaze se lako.
Ipak, ostao je dojam da je velikogorički klub u prošloj sezoni mogao i morao više od šestog mjesta i ispadanja u četvrtfinalu Kupa doma od Slavena Belupa. Stoga je i prvo pitanje za Kristijana Lovrića što bi prigovorio sebi, a što momčadi da niste bili još uspješniji, jer ipak ste svi sanjali taj europski iskorak poslije odličnog petog mjesta u debitantskoj prvoligaškoj sezoni?
- Možda smo mogli napraviti i bolji rezultat, posebno u Hrvatskom kupu. Ipak, mislim da je u odnosu na prethodnu sezonu napravljen određeni iskorak, te da smo se kao ekipa pozicionirali kao stabilan prvoligaš. Ne mogu sebi i ekipi ništa posebno prigovoriti, možda smo došli i blizu naših trenutačnih limita - smatra Lovrić.
Čak 22 boda Gorica je izgubila od klubova plasiranih od sedmog do zadnjeg mjesta. Mnogi se pitaju u čemu je ta razlika kada na teren istrčite protiv Hajduka, Rijeke i Osijeka u odnosu na dvoboje s Interom, Istrom ili Varaždinom?
- Očigledno da je naš sustav igre i ekipna inspiracija i motivacija u nekim utakmicama bila naša snaga, a u nekima slabost. Momčad koja pobjeđuje takozvane male utakmice, odnosno kada igra slabije, ideal je natjecateljskog nogometa. Možda smo prečesto samo zbrajali bodove prije početka utakmice.
Dvije crne mačke ostali su vam Dinamo i Lokomotiva protiv kojih imate uvjerljivo najlošiji skor u ove dvije sezone. Zašto s njima ne uspijevate odigrati ravnopravne utakmice, osim pokoje kada niste poraženi, ali imate samo jednu pobjedu protiv Lokomotive?
- Za pobijediti Dinamo se trebaju poklopiti sve zvijezde i po tome je svima u ligi crna mačka. Ipak, u zadnjoj prvenstvenoj smo bili blizu, ali ostalo je 0:0. Lokomotiva s druge strane očigledno igra nogomet koji nama ne odgovara, ali isto tako naš stil igre ne odgovara Rijeci ili Hajduku. To je sve već viđeno i događa se u nogometu...
Kako se bilo nositi s pritiskom očekivanja jer je dojam da često igra Gorice, i nekad pod Jakirovićem i sad pod trenerom Dambrauskasom, ide po onoj “daj loptu Lovriću, pa što on napravi”, a sve suparničke obrane koncentriraju se na branjenje baš tog scenarija?
- Svi smo mi dio momčadi, netko mora obraniti, netko iznijeti, netko donijeti loptu do mene. Možda sam imao malo veću slobodu prema naprijed, ali to nije bilo stihijski, nego programirano i u interesu momčadi. Istina je da su me u drugom dijelu sezone protivničke obrane počele udvajati i posvećivati više pažnje mojoj strani terena. To sam nekad osjetio i na nogama. Sve me je to dodatno inspiriralo i nakon svega učinilo boljim igračem.
Koliko ti je kao igraču suparničke momčadi godilo skandiranje Torcide i poziv za dolazak u Hajduk? Rijetki to dožive?
- Kada osjetiš takvu emociju ne možeš ostati ravnodušan, čovjek se naježi. Hajduk je veliki klub i ti momci koji žive za njega zaslužuju puno više sretnih trenutaka u budućnosti.
Koja je tvoja idealna pozicija na terenu? Krilni igrač, desetka, lažna špica ili nešto četvrto?
- Najbolje se osjećam na lijevom krilu, iako mislim da bih mogao odlično igrati i kao desetka, iza napadača i s većom slobodom.
Ivana Perišića stalno si isticao kao uzora, koliko si mu se približio u ove dvije sezone, jesi li zaista sazrio kao igrač i čovjek i na kojim segmentima u igri ćeš još inzistirati da budeš bolji?
- Definitivno je moj igrački uzor Ivan Perišić. Dalek je i mukotrpan put preda mnom kako bih mu se igrački približio. U nekim segmentima sam sigurno napredovao, mentalno sam puno jači, danas sam svjesniji svojih prednosti i njih želim dodatno razvijati. Slabosti ne želim skrivati, nego ih pokušati otkloniti. Obranu moram igrati bolje...
Sada je u fokusu prijelazni rok, mnogo je ponuda sa svih strana (Njemačka, Italija, Portugal, Francuska, Ukrajina), što odabrati, s čime se ravnati u toj odluci, novcem, kvalitetom lige, sigurnošću igranja u prvoj jedanaestorici? Koje su ti lige omiljene, što bi izabrao kada bi se samo tebe pitalo, gdje bi se najbrže uklopio?
- Gdje god da odem uvijek će prvi kriterij biti igranje u prvih 11, nakon toga je kvaliteta kluba i lige. Naravno da je novac važan u životu, ali ne i presudan. Volio bih igrati na Otoku, mislim da bi mi takav nogomet odgovarao. Pratim španjolsku i njemačku ligu, ne bih imao ništa protiv da odem i u neki veliki klub i iz neznatno slabije lige od liga Petice. Vjerujem u sebe i kada odem iz Gorice to će sigurno biti još samo jedan korak prema vrhu na koji se želim popeti.
Kako Gorica gleda na potencijalni transfer, ranije su već odbijali kupce (Basaksehir, Celtic...), što sad kažu predsjednik Črnko i sportski direktor Nikoličius, koliko je istina da ispod četiri milijuna eura odštete ne žele razmišljati o prodaji, a ionako dolaziš na početak priprema za novu sezonu?
- Ne razmišljam o transferu, iako se zadnjih dana puno priča o tome. Predsjednik Črnko i sportski direktor Nikoličius će sigurno voditi brigu o interesima Gorice, a moji zastupnici o mojim interesima. Na kraju dana, bitno je da svi budemo realni, zadovoljni transferom i dogovorenim uvjetima.
Njemački drugoligaš Hannover jedan je od najupornijih u lovu bar prema napisima medija, ali zar ne bi bio korak natrag igrati drugu ligu, pogotovo u svjetlu ambicija da izbornik Zlatko Dalić uputi poziv možda već za rujanske utakmice Lige nacija, za kada je i najavio niz novih igrača u reprezentaciji?
- Moj prioritet je prvoligaški nogomet na visokom nivou. Sportaš sam i ne podcjenjujem nikoga, a bilo čiji interes mi samo može goditi. Naravno da je moj cilj reprezentacija Hrvatske i sveti dres. Najsretniji trenutak moje karijere bit će kada stavim kockice na sebe i na terenu začujem himnu. Sve ću napraviti da mi se taj san ostvari.
Trebale su ti godine da se probiješ na veliku scenu. Gdje je bio problem, što te kočilo, koliko si ti sam bio kriv, a koliko ljudi oko tebe?
- Možda sam mogao i ranije sazrijeti, nekad sam bio kriv ja, nekad su moje odluke bile uvjetovane. Danas sam miran čovjek, ljudi uz mene su mi dali potporu i sigurnost, dišem punim plućima. Moja obitelj, a posebno moji odvjetnici Nikola Mandić i Ivan Stanić, koji me danas zastupaju, sigurno će donijeti najbolje odluke vezano uz moj budući život i karijeru. Hvala im na svemu…