Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Jesu li, frustrirani iskustvima s posljednjih pet svjetskih prvenstava, Brazilci zaista odlučili svoju izborničku sreću potražiti među Europljanima? I to tako da izbornika regrutiraju u krugu nekolicine trenerskih genijalaca poput Pepa Guardiole, Carla Ancelottija i - Zlatka Dalića?
Dalićevo prezime zavrtjelo se u petak u ovoj ponudi zaslugom nepoznatog agenta, koji je vješto razigrao scenu. Ima li u toj priči nečeg ozbiljnog? Izbornik ne odgovara na poruke, glasnogovornik HNS-a također šuti, a brazilski mediji vijest nisu niti zabilježili, ali ako ćemo biti iskreni prema javnosti - priča je nategnuta do granice pucanja. Dalićev rejting je nakon Svjetskog prvenstva u Kataru narastao do bolesnih razina, ali samo u financijskom smislu. On se sutra može vratiti na Bliski istok kako bi zarađivao pet, šest ili sedam milijuna eura po sezoni, no utjecajem još uvijek ne uspijeva dobaciti dalje od Emirata, Katara ili Saudijske Arabije, i to ga očito frustrira.
Stvarnost kaže da Zlatko Dalić jednostavno nije dovoljno "napet" Manchester Unitedu, Milanu, Barceloni ili Realu. Rodio se u pogrešno vrijeme: nekad su treneri s ovih prostora lakše upadali u najvažnije klupske kombinacije (Čajkovski i Zebec u Bayern, Boškov i Miljanić u Real Madrid), a danas su im već Watford ili reprezentacija Indije atraktivni mamci. Da skratim, dok Dalića približavam klupi brazilske reprezentacije, pomalo riskiram da mi se barun Münchhausen naviri iznad tipkovnice. "Polako, momče, ovdje sam ja zadužen za laži", kaže taj poznati nogometni agent dok frče brkove.
Ali prije nego što se zapletemo dalje u priču, red je da priču obogatimo s malo konteksta. Za početak, krenimo kronološki. Od posljednjeg zlata 2002. godine u Japanu, Brazilci su pet puta na svjetskim prvenstvima natrčavali na europske barikade. 2006. zaustavili su ih Francuzi. Četiri godine kasnije mjeru su im uzeli Nizozemci. Onda se 2014. godine dogodila ona 1-7 tragedija protiv Nijemaca. Iz Rusije su ih doma poslali Belgijci. Sada napokon i Hrvati.
Momčad Zlatka Dalića nije u četvrtfinalu SP-a zapucala na brazilski gol prije 117. minute, kada je Bruno Petković matirao Allisona Beckera i odvukao meč prema raspucavanju jedanaesteraca, no na većoj mapi to nije previše bitno. U kontekstu priče o ispražnjenoj klupi brazilske reprezentacije bitnije postaje to što je Dalić dvaput zaredom jednu malu reprezentaciju odvukao do polufinala (i finala) Svjetskog prvenstva. Je li čovjek čarobnjak? Zašto smo previdjeli takvog stručnjaka? Trebamo li se zaista vratiti po Europljanina?
Brazil je u svojoj povijesti samo dvaput birao europske izbornike. Posljednji put dogodilo se sredinom četrdesetih, nakon toga više im nije palo na pamet nacionalnu momčad dati u ruke strancu. Pogotovo ne nakon 1958. godine, kada su počeli serijski štancati titule. Govorimo o osamdeset godina tradicije, koju teško može narušiti neki novi propovjednik nogometnog evanđelja s druge stane svijeta. Neovisno o tome preziva li se Guardiola, Ancelotti ili Dalić.
Ako u ovom trokutu uopće treba tražiti Titeova nasljednika, logično je da se prst prvo zaustavi na Ancelottiju. On je zaokružio već drugu trofejnu epohu na Realovoj klupi, i u rukama drži "palmares" pred kojim na koljena padaju najbogatiji poslodavci na svijetu. Nije za odbaciti podatak da je Kaka za njegove ere u Milanu igrao svoj najbolji nogomet, kao niti podatak da je baš Ancelotti izmislio Viniciusa u njegovoj današnjoj ulozi. Guardiola? Za njega ima vremena, slobodan će biti tek nakon 2025. godine, kada mu istječe ugovor s Manchester Cityjem.
Dalić? Do kraja života hvalit će se komplimentom da je bio na radaru brazilskog saveza, ali objektivno, sljedeći veliki izazov lakše će dočekati na klupi Hajduka ili reprezentacije BiH...