Sramota me je reći koliko sam ulaznica naručio - smije se Ivan Rakitić (35) kada ga pitam vodi li na finale Europske lige cijele očeve Sikirevce i pola Žepča, iz kojeg porijeklo vuče majka Kata. "Nema sumnje da ću u Budimpešti biti apsolutni rekorder. Uzmite u obzir sve aktere, Sevillu, Romu, Uefu, i nitko mi u tom pogledu nije ravan."
Ako se i ogrebao za poneku ulaznicu više - a Sevilli je za srijedu alocirano nešto više od 13 tisuća karata na Puskás Areni - Rakitića ne treba gristi savjest. On je, naime, živi spomenik ovog Uefina natjecanja. Prije nego što je potpisao za Barcelonu, sa Sevillom je 2014. godine u Torinu osvojio Europsku ligu. I danas je jedini "preživjeli" igrač te šampionske momčadi. Velika većina njegovih tadašnjih suigrača već su umirovljenici, a Antonio Reyes je, nažalost, pokojni. U torinskom finalu Sevilla je raspucavanjem jedanaesteraca pobijedila Benficu.
Malo sreće i puno karaktera
- Naš put do finala ima nekih sličnosti s Torinom 2014. Nitko ni tada nije vjerovao u nas, što je zapravo bilo logično jer smo prethodnog ljeta promijenili valjda 15-16 igrača, na scenu je stupila kompletna nova momčad. Međutim, u ključnim trenucima pronalazili smo zajedništvo, provlačili se uz malo sreće i puno karaktera u nekim tijesnim utakmicama nokaut-faze protiv Betisa i Valencije. Tako smo i sada eliminirali Manchester United i Juventus, iako su nas mnogi bili otpisali. I učinili smo to na impresivan način, poslije su nam i jedni i drugi priznali da bolja momčad putuje dalje. Te dvije pobjede napunile su nas vjerom i dobrom energijom, uzletjeli smo i želimo završiti sezonu na postolju kao i 2014. godine, ali svjesni smo da nas čeka najteži mogući suparnik. Jose Mourinho za mene je jedan od najvećih trenera u nogometnoj povijesti, iznimno respektiram njegov rad.
Europska liga je Sevillin dnevni boravak, šest finala i šest pobjeda. Kako to objasniti?
- Ima ovdje rečenica "nadie la quiere como nosotros". Nitko je ne želi kao mi. Na prvu može zvučati kao dobar slogan za majice, ali ne radi se o tome da je, eto, neki pametnjaković izmudrovao nešto za marketinške potrebe kluba. Ovo je baš ta poruka koja odražava duh Seville. Kao što je Real Madrid kralj Lige prvaka, tako se mi osjećamo vladarima ovog natjecanja. Tu smo najkomforniji, još od 2006., kada je sve počelo, Sevilla svoje najbolje predstave čuva za Europsku ligu. U tih sedamnaest godina klub i natjecanje srasli su jedno s drugim, finala dolaze prirodno.
Na kraju ste sezone koja se teško može nazvati prirodnom. Sevillin rast bio je sve samo ne organski...
Trener je kao školski učitelj
- Zašto smo promijenili tri trenera? Uh, da je tako jednostavno, korigirali bismo mi pogreške nakon tri-četiri uvodne utakmice, i sve bi zatim bilo super, ali nogomet zna biti kompliciran. Prema van stvari često izgledaju jednostavnije nego što zapravo jesu, ima u pozadini puno detalja na kojima treba raditi da bi momčad dosegnula određenu harmoniju. Da ne idem predaleko u širinu, naš treći trener Jose Mendilibar znao je na svoj način vratiti osmijeh na lica igrača, ponovno osjećamo zajedništvo u svlačionici. On je jednostavan čovjek, podsjeća me na školskog učitelja koji zna držati razred pod kontrolom. Ne pristupa svim igračima na isti način. Ima svoje metode, nekoga će pritisnuti, a s drugim će otići na kavu, ali na kraju dana svi se u njegovoj blizini osjećaju ugodno. Želite biti u društvu takvog čovjeka.
Ipak čude tolike oscilacije tijekom sezone. Mendilibarovi prethodnici bili su Lopetegui i Sampaoli, treneri bogatih biografija...
- Lopetegui je jedan od najvećih u povijesti kluba. Osvojio je Europsku ligu, s njim se Sevilla plasirala u Ligu prvaka. Odradili smo dobre pripreme, početak sezone bio je OK, ali onda je ponestalo energije i komunikacije. Niti brojne ozljede nisu mu išle na ruku. Sampaoli je donio novi stil igre, drukčiju filozofiju, koju momčad očito nije dovoljno dobro usvojila. Napokon smo kliknuli s Mendilibarom, koji je donio i mirnoću i autoritet. Općenito, kroz svoju karijeru najbolje sam se slagao s trenerima koji su u prvom redu dobri psiholozi, a Mendilibar je takav. Puno drži do dobre atmosfere u momčadi.
Rakitić je najviše profitirao dolaskom 62-godišnjeg Baska. Marca ovih dana piše "Hrvat je srce momčadi".
- Mendilibar me povukao malo natrag, igram zadnjeg veznog, ali važniji od tih pozicijskih korekcija bio je njegov ljudski nastup i osjećaj. On zna ući u srce igrača, prepoznati što mu treba i kako iz svakog izvući ono najbolje.
Fanovi Betisa gore od muke
S navršenih 35 godina, igrači obično nisu fleksibilni za nove trenerske inicijative. Neki Rakitićevi vršnjaci i "suborci" iz reprezentacije, poput Danijela Subašića i Josipa Pivarića, baš ovog vikenda opraštaju se od profi nogometa, ali "Raketa" je u tom pogledu bliži Modriću.
- Ima još malo goriva u spremniku. Ugovor sa Sevillom veže me do ljeta sljedeće godine, ali već sada mogu najaviti da nastavljam igrati. Sve dok se na terenu osjećam ugodno, a moj je dojam da igram možda i najbolji nogomet u karijeri, neću žuriti u mirovinu.
Prije tjedan dana Rakitić je iz ruku dotadašnjeg rekordera Freddieja Kanoutea primio uokviren dres s brojem 291. Stranac s najvećim brojem odigranih utakmica za Sevillu, usput i četvrti stranac brojem odigranih utakmica za Barcelonu (310 nastupa)...
- Da mi je netko rekao na početku karijere, pomislio bih - dobra šala. Naravno da sam presretan, zaista ponosan. S 35 godina došao sam do toga da sam u klupskom nogometu osvojio sve, da sam završio u društvu legendi i da još uvijek dobivam nove prilike osvajati trofeje. I to me puni snagom i željom. Daj bože da se nastavi što duže, želim uživati u svakom danu, treningu, utakmici. Kad osjetim da nema užitka i da se mučim, povući ću se, bez obzira na trajanje ugovora.
Kad smo kod užitka, kako Betisovi navijači podnose vaše uspjehe. Poznato je da je polovica grada obojena u zeleno-bijelo?
- Gore od muke, ha, ha... Ta atmosfera u gradu je nešto posebno i jedinstveno. Stadioni su nam tako blizu, a suparništvo ne može biti veće. Nije rijetkost da su braća u istoj obitelji na različitim stranama. U susjedstvu imam nekolicinu vatrenih Betisovih navijača, njihov predsjednik živi 200 metara od naše kuće, ali taj rivalitet je zdrav i krasi ga veliko uzajamno poštovanje.
Manje je zdravo suparništvo s madridskim Realom otkako njegov napad predvodi Vinicius. Brazilca često rasistički vrijeđaju na stadionima diljem Španjolske. Ima li La Liga zaista problem s rasizmom?
- To je velika mrlja na nogometu u Španjolskoj, i dobro je da La Liga pokazuje odlučnost u borbi protiv takvih pojava. Budala koje ne razumiju svijet ili mrze, nažalost, ima svugdje, ali stadioni ne smiju biti pozornice za njihove predstave. U prvom planu treba biti igra, lopta, igrači, strijelci, sve ostalo nije dobro. La Liga je najbolja liga na svijetu, i treba zadržati taj imidž jer konkurencija se približava. Evo, recimo, talijanski klubovi. Ove sezone oni su finalisti u sva tri Uefina natjecanja, to nije slučajno nego rezultat pametnog i dobrog rada.
Nizozemci nisu sretni
Niti hrvatska reprezentacija više nije slučajno u završnicama velikih natjecanja. U lipnju je Final four Lige nacija?
- Bit ću svim srcem uz bivše suigrače, uz Modrića, "Periju" i izbornika. Imamo i iskustva i mladosti, pregršt kvalitete i motiva za napad na trofej. Siguran sam da Nizozemci nisu sretni što su izvukli Hrvatsku u polufinalu. Malo je nezgodno igrati tako tvrde utakmice na kraju sezone, ali nagrada je izazovna.
Barcelona se s ruba bankrota vratila na vrh La Lige pod Xavijevim vodstvom. Je li Xavi inspiracija da se jednog dana okušate u trenerskom poslu? Što očekujte od sljedeće klupske sezone?
- Završio sam Uefin sportski menadžment, a sigurno ću u dogledno vrijeme upisati i trenersku akademiju. Želim imati i tu licencu, neka se nađe ako jednog dana poželim raditi kao trener. Zasad mi to djeluje kao daleka budućnost. A što se tiče sljedeće sezone, očekujem da će se Real Madrid pojačati i pokušati vratiti naslov. I Sevilla treba razmišljati u tom smjeru, jer osvajanje Europske lige donijelo bi nam mjesto u Ligi prvaka, a tamo ne želite biti obični prolaznici.