Vijest o iznenadnoj smrti Diega Maradone dobila je velik prostor u svjetskim medijima. No, ovo je jedna neobična priča o Maradoni. Glas o 14-godišnjem čudu od djeteta u tadašnju Jugoslaviju prvi je put stigao 1974. Rudolf Kralj, bivši igrač zagrebačkih HAŠK-a i Gradjanskog, radio je u Argentini kao tehniko izbornika Cesara Menottija.
Radio je i u klubu Argentinosu, gdje je Maradona ponikao. Oduševljen je svome prijatelju Zvonimiru Magdiću Amigu ispričao priču o malome Diegu. Amigo je tada bio novinar SN, kasnije doajen nogometnog novinarstva i ponajveći nogometni novinar s ovih prostora. Imao je pristup ponajvećima svih vremena poput Di Stefana i Pelea, a bio je i uzvanik na vjenčanju kćeri velikoga Ferenca Puskasa.
Šest godina kasnije, 1980., Argentina je, predvođena mlađahnim Maradonom koji je zabio hat-trick, razbila Austriju 5:1 usred Pratera. Amigo je dobio sitan redakcijski honorar i pošao u Beč po izvješće s utakmice. Poslao ga je uz, pomalo bajkovitu priču o “malom zelenom”. Po povratku na zagrebački Glavni kolodvor Amigo je, poput uzbuđenog dječarca, pohitao na kiosk po Sportske. Ostao je sablažnjen uvidom da o utakmici, a kamoli o Maradoni, nema niti slova. “Jesu li daktilografkinje pogriješile?”, pitao se. Kao da to nije bilo dovoljno šokiranome Magdiću, po dolasku u redakciju dočekao ga je još i podsmijeh kolega.
Prijateljski razgovori
Tadašnji glavni urednik SN Zvone Mornar Magdiću je objasnio: “Ostavite taj tekst za svoju knjigu jednoga dana.” Uz opasku “Mi vas plaćamo, a vi pišete o vanzemaljcima”. Knjiga “Maradona, mali zeleni”, prepuna sjajnih pikanterija uistinu je i izašla 28 godina kasnije, 2008.
Da bi gorčina bila jača, Amigo je od Maradone u Beču uzeo ne samo izjavu, nego i vlastoručnu posvetu Sportskim novostima. Njih dvojica su u godinama kasnije postali bliski, Magdić je svojim djelom zaslužio naklonost i imao kod Diega uvijek otvorena vrata. On nije s njim vodio samo ekskluzivne intervjue, već i prijateljske razgovore u puno navrata.
U sjećanje na obojicu protagonista ove priče, donosimo vam izvatke iz knjige “Maradona, mali zeleni”, ekskluzivne pikanterije o Diegu, a u znak redakcijskog “mea culpa” našem velikom i neshvaćenom “proroku” Amigu, vizionaru i romantiku koji nas je napustio 2018. Narod mu je oslikao predivan mural na njegovim Ravnicama, no gotovo svi ostali su ga zaboravili. Tek je Zorislav Srebrić iz svoga džepa izvadio 1000 kn kako bi udovica, gđa Zdenka, dodala Zvonkovo ime na obiteljsku grobnicu na Miroševcu.
IZVADCI IZ KNJIGE
] Bio sam prvi koji je čuo za Maradonu. Rudolf Kralj, Zagrepčanec koji od 1931. nosi argentinsku putovnicu i tehniko izbornika Argentine Cesare Menottija, rekao mi je: “Znate, gospon Magdić, Argentina ima jednog dječaka. Maradona se zove. Tek mu je četrnaesta, i bute vidli, taj bu strašan igrač”.
] Poslije jedne utakmice svoga kluba Argentinosa 1980. Maradona je rekao: “Ja dobro znam da nije baš lijepo zabiti gol rukom, nije. Ali ne kažem da to ponovno ne bih učinio. Ne!” I zabit će ga u Meksiku 1986. Englezima.
] Rudolf Kralj: “Igrao sam za HAŠK i Gradjanski. Za NDH bio sam urednik športa u ‘Hrvatskom narodu’ i počasni argentiski konzul. Vratio sam se u Buenos Aires i postao trener. Vodio sam jedno vrijeme i Argentinos, današnji Maradonin klub. Bio sam protiv da se Maradona isključi ‘78. Rekao sam Menottiju: ‘Cesar, uzmi Maradonu, nećeš pogriješiti.’”
] Cesar Menotti, Jefe, u kratkim je gaćicama premda je zima. Iznad svih, visinom i autoritetom. U njegov se izbor ne može miješati nitko. Zalupio je 1978. Maradoni vrata mundialske momčadi. Diego je bio shrvan, slomljen. Na svom oproštaju Menottiju nije niti ruku pružio.
Čudesan potez
] Maradona u Europi! Ne spavam, ne dišem! Redakcija nije blagonaklona, ali ja tražim lovu. Idem po Maradonu! U Bernu, 22. 5. 1979., 75 godina FIFA-e, Argentinci i Nizozemci. Imam sreću, na treningu mladi Diego tehnicira! Lopta mu je za doručak, objed i večeru! Ona mu je igračka bez koje ne može. Odjednom ju je zviznuo nebu pod oblake, spustio glavu, zažmirio, lopta se zalijepila za njegovu ljevicu. Stala i ostala, ukopana, slijepljena. Čudo!
] Uvečer s kolegom Zlatarom, čopio sam samoga Maradonu na štengama hotela. Zlatar ga je snimio na vrpcu. Nije rekao ni riječi koja bi bila “no”. Kosa mu je bila kratka, ne čelu šiške. Veliko dijete. Rudolfe, Don Rodolfo, vi ste Menottijev čovjek. To je uvijek značilo “si” kod Menottija. Poslije utakmice Zlatar i ja večerali smo s Menottijem.
] U BMW-u Otta Barića 1980. idemo u u Beč na Prater. Barić nas je poveo do prijatelja, her Stotza koji nam je rekao: “Vidio sam Pelea 17 puta. Ali ovo što je Maradona izveo na Wembleyju, nisam vidio nikad! Niemand!” Niemand, onako oštro, soldatski. Na Prateru 70.000 ljudi. Parada, cvijeće, plakete, nagrade. Maradona je izišao na travnjak. Velika predstava je počela - prije predstave! Na utakmici pet argentinskih komada, od čega tri Maradone.
] Noć je duboka, samo što nije ponoć. Moj drugi interview, drugo ćaskanje s Diegom. Slobodni razgovor koji će tek dobiti novinarsku formu. Po dolasku u Zagreb, u SN ni riječi o Maradoni, o Prateru. Je li daktilografkinji zakazalo srce? Strepim. Suza u oku. Je li me sram? Nije. Ubijen sam u pojam. U redakciji gledaju me kolege: “Kaj je, Amigo, a, mali zeleni?” Znači tekst je stigao. Ismijan je, nošen po čitavoj redakciji kao potpuni promašaj. “Ne bute ga čitali. Mi smo čvrsto na zemlji. Uz partiju i Tita.” Miro Rede: “Drugi put.” Glavni urednik Zvone Mornar “Spremite to i objavite jednog dan u nekoj knjizi.”
Pjesma bez kraja
] U hotelu sam sjedim sam, nema nikoga. Onda ljudi moji, je li to moguće? Jedanaest i pet navečer, a ono stiže Maradona. Sam kao duh. Preda mnom. “Diegooo”, osmijeh mi je bio širok. Zastao je, bio je moj. Ljubazan, susretljiv. Ovo je razgovor, a ne interview s Maradonom. Pitanja nisam ni skicirao, a kaj će mi? Vrijeme klizi, Maradona u papučama i ne pomišlja na odlazak. “Umorni ste, Diego?” “Jesam, ali ne kada treba zabijati golove. To me uvijek odmara.” Moj susret s Maradonom nije upisan ni u kakav protokol (Pele je uvijek tražio takvu upisnicu). Maradoni donosim SN reviju.
] Doveo sam Maradonu u Beograd kada je igrao protiv Zvijezde Štefa Bobeka. Objasnio sam mu da je Štef klasa Adolfa Pedernere, kojem se u Argentini klanjaju do poda. Maradona se rado slikao sa Štefom u predvorju beogradskog Interkontija.
] Kada je očekivao bum u sezoni, vrag je stigao skok po skok, đon po đon. 24. rujna 1983. đonom je izvršen atentat na Diega. Vijest je preplavila tisak, bilo je tuge i jada. “Goycochea mi je teškim đonom prebio nogu, razrovao stopalo moje ljevice. Bol je bila jeziva. Urlao sam i stiskao zube. Dijagnoza ubojita - rastrgani ligamenti, napukla kost. Bili su to namjerni naleti, opasni po život. Zločinac je s nekim čudesnim mirom i ledenim pogledom ostavio ‘bojišnicu’. Doktore, učinite sa mnom što god želite, ali jedno vas molim - pomozite da opet zaigram.”
] Dan je 5. srpnja 1984., pet sati i pet minuta. Maradona izlazi ispod curve “A”, Vezuv bi najradije u zrak. Zaglušje, pjesma, pljesak kojem nema kraja. Kapnula je i neka sitna lova: 12 milijuna dolara.
] Redakcija SN: “Magdiću, vi znate Maradonu. ‘Ojte u Napulj, čopite ga. SN revija čeka.” Još jedna fantazija sustava. Pa nije to Pepek sa špice. No imam i ja svoju vezu. Javlja se jednog jutra: “Dođite, složio sam vam Maradonu.”
] Bio sam na jednom treningu Napolija. Obukao se Diego, bio sam mu u svlačionici. Bar 5000 ljudi bilo je na običnom treningu. Brzo je ušao u dušu zaljeva pod Vezuvom. Maradona: “Izgubili smo vani, a na kolodvoru nas čeka 5000 fanatika. Nisu došli da nam plješću, to je sigurno.” U jednom trenu zgrabio je naranču i odtehnicirao stotinu puta, izbrojali su.
] Osvojio je Napulj i 1987. scudetto, prvi poslije 60 godina. I taj podvig poklopio još i s kupom. Nigdje mu nije bilo kao u Napulju. Vidio sam tu silnu ljubav ljudi toploga juga. Maradona je bio njihov, 100 %. Čak i na običnom treningu. Kamen se topi na suncu, njih 3000 urla “Diegooo...”. Snimam kazetofonom. Od zakazanih 10 minuta, Diego je široke ruke: pol’ vure! I više, još više! “Maradona, jednog dana trener?” “Ni za živu glavu.”
] Diego igra i za Unicef i za siromašnu djecu Napulja. Zvekeće sabljom protiv Platinija, Zica, Socratesa, Laudrupa, Rummeniggea, Falcaa, Passarelle. Cijeloga sazviježda velikana. Diego je bolji.
] Na mundialu dotjerati ruku za gol do pridjeva “božje”, može samo genijalac. Ta je ruka više spretnost trenutka nego spremnost nečasne radnje. Pokrio ju je čudesnim ski-slalomom protiv Engleza u Meksiku 1986., golom svih golova svih mundiala.
Imamo Argentince
] Maradona se gotovo nečujno izvukao, išuljao iz srca Napolitanaca. I San Paolo je ostao bez svog Spartakusa. Nalaz debelo pozitivan, kokaina koliko hoćeš. Presuda je bila žestoka: 18 mjeseci zabrane igranja. Najvatreniji tifosi nisu se mirili. Napulj više nije bio na onom nogometnom svijetu. Napoli je potonuo, izletio čak i iz druge lige.
] Tko, što i kako, ostaje tajna. Ante Pavlović usplahiren je banuo na vrata press-sale: “Imamo Argentince!” Da dečki, igra Maradona, Argentinci se spremaju za mundial!
] Maradonu sam u Zagrebu dugo čekao za interview koji je nosio miris baruta koji će grunuti u džepu. I dočekao. Obećao je Tomici Židaku i meni 15 minuta, dao je - 30! No, to više nije bio onaj dečec kojeg sam prvi put čopio na štengama hotela u Bernu. Jedino nisam znao da je to moj zadnji razgovor sa njim. (Kada je 2010. došao u Zagreb na Davis-kup, pitao je može li me vidjeti, ali među njegovim domaćinima nije bilo volje da se taj susret organizira (op. a.)).
] Maradona i Dražen. U znaku škorpiona. Isti pokret s loptom, ista ljubav, ista strast. Maradona, zbijen, mišićav, onizak, žongler. Dražen, visok, koščat, žongler. Deset, magičan broj! Genijalni tandem D-D. Dribleri. Trikovi iz rukava, finta na fintu. Vruća krv, temperament na granici praska. Urlik, krik bijesa i radost stadiona. I široki osmijeh od uha do uha, iz dna duše. Za razigrane duše! Dražen je poginuo na cesti, Diego se ubija rafinirano, kokainom, opojno kako je i igrao. Maradona uvjerljivo: “Kako ne bih znao! Još pamtim njegova 62 koša za Real u Ateni! 62 koša! Posjet grobu moja je moralna i etička obveza.” Velike riječi, vijenac, zagrljaj s Draženovom majkom Biserkom. Predsjednik Franjo Tuđman bio je dirnut loptom s utakmice koju mu je Diego poklonio.