Danas, gledajući s odmakom od 30 godina, možda baš priča o Diegu Maradoni najbolje objašnjava prelazak nogometa iz “romantičarskog” u “moderni”. Iz doba kad je potez na terenu, nogometno umijeće bilo sve i jedino bitno, kad nitko nije mario što si izvan travnjaka, s kim se družiš, što piješ i što unosiš u organizam, s kim provodiš noći. U eru kad je sve to barem jednako bitno, ako ne i važnije od onoga što pružaš na terenu. Jer, baš je tamo, početkom devedesetih, Maradona, simpatičan boem i nogometni genijalac, postao problem. Tada polako Maradona više nije bio čarobnjak, već narkoman, a “Božja ruka” gubila je sjaj u stazama “vražjeg praha”.
Svi su znali
I možda je, doista, puka slučajnost, možda je samo tako ispalo, iako nitko ne može reći da nema u tome simbolike da je Diegov zadnji nogometni bljesak stigao u SAD-u 1994. Jer, baš je taj Mundijal, prvi u povijesti izvan Europe i Južne Amerike, gdje je u to doba i umjetničko klizanje bilo popularnije do nogometa, pardon, soccera, označen najvećim iskorakom nogometa prema globalizaciji i komercijalizaciji.
Znao je čitav svijet da Maradona ne živi sportski, blago rečeno, imao je i ranije raznoraznih afera, prijatelje među narkobosovima, suspenzije, međutim, htjeli su ga gledati na terenu, unatoč svemu. Ali, slika kad nakon utakmice protiv Nigerije s terena izlazi u pratnji medicinskog osoblja na hitan doping-test, na kojem je kasnije bio i pozitivan na efendrin, bila je svojevrsna poruka nogometa svijetu: ljudi poput Diega više nam ne trebaju, u nogometu budućnosti za takve nema mjesta! Iako su svi znali, a nije da je i sam previše krio, samo su ga čekali “izopćiti” pred pogledima čitavog svijeta.
Širile su se nakon toga priče, koje je potencirao i sam Maradona, da je imao dogovor s FIFA-om. Bio je već pri kraju karijere, nije više to bio “onaj Maradona”, ali je FIFA na putu te svoje komercijalizacije trebala neko veliko ime, veliku zvijezdu za taj SP u Americi. Diego je koji mjesec ranije spasio Argentinu u dodatnim kvalifikacijama s Australijom, iako je nogometno već blijedio, bio je ikona. U Argentini još uvijek Božanstvo, Spasitelj, kako hoćete. Neposredno prije Mundijala 1994. povukao u kućnu izolaciju, bježeći od pritiska i očekivanja javnosti. Novinari su kampirali pred kućom, tražili objašnjenje, hoće li zaigrati na SP-u? Tada je zapucao prema njima, još jedna afera u nizu skandala.
No, vratimo se FIFA-i. Dakle, glasina kaže da je FIFA dogovorila s Maradonom da će mu prešutjeti korištenje nekih nedopuštenih sredstava, nekima od njih on je kontrolirao svoju težinu, da bi mogao biti fit do Mundijala, ali da on svakako u Americi mora zaigrati, jer je to u interesu nogometa. I onda su ga dočekali... Doduše, pretjerao je i on, kad je slavio gol protiv Grčke, s onim “ludim” izrazom lica, izbuljenim očima direktno u kameru, svi su znali da nešto “ne valja”. I da je na nečemu...
Kazao je poslije da je za sve kriv Rip Fuel, energetski napitak koji je uzimao da bi lakše kontrolirao kilograme. Pričao je Diego da mu je reprezentativni trener dao američku verziju tog napitka, koji je sadržavao više “kemije” nego onaj argentinski. Ali, malotko mu je vjerovao, bio je to trenutak kad su se svi pomirili da je Maradona bivši nogometaš. I da će droga, doping ili kako god to zvali, obilježiti njegovu karijeru gotovo kao oni golovi Englezima. Ili božanski status u Napulju.
- Bio sam, jesam i uvijek ću biti ovisnik o drogama - priznao je Maradona godinama kasnije, u jednom je intervjuu vrlo jasno i kazao:
- Kakvu sam prednost dao svim ostalim igračima. Zamislite kakav bih bio igrač da se nisam drogirao?
Jer, sve je počelo davno prije te Amerike, navodno još dok je igrao u Barceloni. Onako, usput. A onda je došao u Napulj. Grad koji mu da je podario dušu, srce, sve što je imao. I kojemu je on dao identitet. No, sve je to imalo cijenu. U to vrijeme velike su ekonomske, društvene i političke razlike između sjevera i juga Italije, nije se siromašni Napoli mogao nositi s bogatima Juventusom, Milanom i Interom, rješenje je bila - mafija.
Cammora je platila njegov dolazak, Maradona se u Napulju zbližio s mafijaškim bosovima, malo-pomalo Diego je potpuno krenuo kokainskim putevima. Bijeli prah postao je doručak, ručak i večera, više je šmrkao nego trenirao. Ali, dok je god Napoli bio u vrhu, Diego je bio Bog, svjetski prvak s Argentinom, mogao je raditi što god želi. Međutim, odnosi s Camorrom bili su sve dublji, Maradonu su u Italiji redovito optuživali za suradnju s mafijom, a bilo je to doba kad su Talijani svijetu slali poruke kako su sposobni raščistiti s mafijom i kako je država spremna krenuti dalje “poštenim putem”. Maradona je i u toj prilici bio idealan maneken, navodno se nekim svojim postupcima zamjerio i samoj mafiji. Veliki grijeh bio mu je što je tijekom SP-a u Italiji, prije utakmice Argentine i domaćina pozvao Napuljce da navijaju za Argentinu, a ne Italiju.
Dotaknuo je Maradona time osinje gnijezdo, nije trebalo dugo čekati na “krivi korak”. Propuštao je sve češće treninge, utakmice, klupske obveze, onda je na jednom dopinškom testu bio pozitivan na kokain! Priče o utaji poreza, o nepriznatom sinu, raznoraznim problemima s mafijom, otjerali su Diega iz Napulja. Samo je otišao, nakon što ga je klub suspendirao na 15 mjeseci. No, problemi nisu prestali, nedugo zatim u Buenos Airesu je uhićen zbog posjedovanja pola kilograma kokaina! Drogom protiv nogometa, bila je to njegova tadašnja egida.
Sevilla ga je vratila u život, vratila ga je nogometu, no kokain i afere ostali su dio njegove svakodnevice. Vratio se u Argentinu, na već opisan način i u reprezentaciju na Mundijal, nakon što se već oprostio od nogometa i postao trener, vratio se 1995. kao igrač u Boca Juniorse. Krenuo je s rehabilitacijom, liječenjem od ovisnosti, međutim 1997. je opet uhvaćen, pozitivan je bio na kokain. I tada je s nogometom bilo gotovo. Ne i s drogom i ovisnošću.
Prijatelj Castro
Zna se da je 2000. godine zamalo umro od predoziranja, navodno je tih situacija bilo i više. Liječio se, imao problema s težinom, rješavao ih drogom i alkoholom. Preživio je dva infarkta još 2004., operirao želudac, liječio se od hepatitisa. Oni koji su ga bolje poznavali tvrdili su da je kokain, ako ga i nije konzumirao kao ranije, zamijenio “potocima” alkohola.
Liječio se od droge nekoliko puta, između ostaloga i na Kubi, gdje se vrlo blisko povezao s kubanskim diktatorom Fidelom Castrom. Istetovirao je i njegov lik, ostali su prijatelji do kraja Fidelova života, a Maradona je više puta kazao i kako su mu razgovori i druženja s Castrom otvorili neke nove poglede, navodno je baš na Kubi uspio i “pobijediti” kokain. Barem za neko vrijeme. Nevjerojatna je podudarnost da je Fidel Castro preminuo prije četiri godine na isti datum kao i Diego, 25. studenoga!