Nogometaši Dinama danas igraju uzvratni dvoboj 2. kola kvalifikacija za Ligu prvaka protiv gruzijskog Saburtala. Pred praznim tribinama, u apsolutno nenogometnom ozračju... A 22 godine ranije, na taj isti datum, 30. srpnja 1997., Maksimir i Zagreb su – “gorjeli”! Sve su ulaznice bile rasprodane danima ranije, nudilo se bogatstvo za vrijedni papirić, ali sretnici koji su na vrijeme kupili ulaznice, nisu ni pomišljali na preprodaju.
Zagrebački je klub, naime, bio domaćin Partizanu u uzvratnom dvoboju 1. kvalifikacijskog kola za ulazak u Ligu prvaka, bio je to prvi nogometni okršaj s nekim klubom iz Srbije nakon Domovinskog rata! Ime maksimirskog kluba tada je bilo Croatia, u ljetnom prijelaznom roku ionako jaku momčad (Ladić, Šimić, Krznar, Jurić, Marić, Mujčin, Viduka, Cvitanović...) osjetno je pojačao genijalni Robert Prosinečki, ambicije su dosezale nebesko plavetnilo.
Šok u Beogradu
Međutim, sedam dana ranije, na prvoj utakmici u Beogradu, doživljen je šok - Partizan je pobijedio 1:0 (0:0)! Istina, Plavi su i na stadionu JNA bili kudikamo bolji, pogodili su dvije grede (Viduka), promašivali “zicere” (Marić, Cvitanović), odigrali su hrabru i čvrstu utakmicu, ali mrežu nisu zatresli. Kako to obično u nogometu biva, stigla je kazna za promašaje i u 84. minuti Isailović je zabio za 1:0 pobjedu domaćina. Zbog sigurnosnih razloga nije trebalo biti gostujućih navijača na tim utakmicama, međutim na stadionu JNA ipak je bilo pristalica Plavih, među kojima se isticao ondašnji predsjednik Hrvatskog dragovoljca, pokojni Stjepan Spajić.
Po povratku u Zagreb, tužne i razočarane zagrebačke nogometaše, u zračnoj luci Pleso dočekalo je iznenađenje - nekoliko tisuća navijača stiglo je na Pleso, kako bi odmah dali potporu Plavima! Navijalo se i skandiralo, gorjele su baklje i dobro se raspoloženje odmah vratilo...
- Jedva čekam uzvrat! U Beogradu sam se napromašivao, ali u Zagrebu ćemo opet dati sve od sebe i vjerujem da ćemo ih “razbiti”, nemoguće je opisati koliko smo bolji od njih! Neka dođe taj dan, pa da vidimo, “kome opanci, a kome adidasice” - u svom je stilu u zračnoj luci govorio Silvio Marić. - Još smo u Beogradu, u svlačionici nakon utakmice, stavili ruke “na kup” i zarekli se: “Sredit ćemo ih u Zagrebu!” Nemaju nikakve šanse kad prepuni Maksimir zagrmi - bile su riječi vratara Dražena Ladića.
I došao je i taj dan, “umro je Partizan”! Svi su prilazi Maksimiru bili zakrčeni, stadion je bio ispunjen već dva sata prije utakmice, na tribinama se natiskalo oko 40.000 gledatelja! Nakon tko zna koliko godina na istočnoj se tribini opet pojavio veliki transparent potpore Plavima kojeg su izradili zagrebački Janjevci, transparent koji je 15 godina ranije, nezaboravljene šampionske 1982. godine, bio stalni dekor maksimirskih utakmica.
Partizanovi su igrači izašli na zagrijavanje sat vremena prije utakmice i dočekao ih je prodorni zvižduk. Bilo je i pogrdnih skandiranja, ostala je zabilježena legendarna izjava Partizanova nogometaša Dragana Stojisavljevića nakon utakmice: - Jesu li nas vrijeđali? Jesu! Vikali su nam “Cigani, cigani”, bilo je to jako ružno. Pa nismo mi “Cigani”, mi smo - “Grobari”! “Cigani” su oni iz Zvezde...
Izmišljeni 11-erac
Uglavnom, nije se dogodio nikakav incident, ništa nije bilo bacano s tribina, gostima je bila zajamčena maksimalna sigurnost u našem gradu. Kao, uostalom, i zagrebačkoj ekspediciji tjedan ranije u Beogradu. Ali, osjetili su beogradski crno-bijeli što znači biti gost u “plavom vulkanu”...
Euforično su bili dočekani nogometaši Croatije na izlasku na teren, a na samom početku utakmice Robert Prosinečki dodatno je “zakuhao” ionako uzavreli maksimirski “lonac” insceniravši verbalni sukob s kapetanom gostiju Ivanom Tomićem. Da pokaže tko je ovdje doma, tko je ovdje “gazda”. I utakmica je otišla u jednom, Croatijinu smjeru, a za razliku od beogradskog okršaja, ovaj put Partizan nije mogao sačuvati mrežu, koju mu se zatresla čak pet puta!
Furiozni početak Plavih materijaliziran je pogotkom Marića u 13. minuti, a samo dvije minute kasnije Cvitanović je zabio za 2:0. Mark Viduka je u 24. minuti zabio i treći gol za Croatiju, Partizan je bio slomljen nakon manje od pola sata igre, na travnjaku je postojala samo jedna momčad, samo Croatia!
Postojao je, nažalost, i francuski sudac Gilles Veissiere koji je pokušao vratiti Beograđane u utakmicu, izmislivši u 35. minuti kazneni udarac za goste! No, briljirao je vratar Dražen Ladić - najprije je obranio Vukićevićev udarac s bijele točke odbivši loptu, potom je zaustavio još jedan pokušaj Partizanova igrača iz odbijanca, uhvativši “živu loptu”! Maksimir je eksplodirao, a šest minuta kasnije Marić je svojim drugim pogotkom postavio 4:0 za Croatiju!
Mirno u nastavku
U nastavku se igralo mirnije, gostima je bilo jasno da je sve gotovo, a pobjedu je još jednim golom začinio Igor Cvitanović u 68. minuti. “Pukla je petarda”, bile su otpuštene sve kočnice, radosti na tribinama nije bilo kraja, u svečanoj loži grlili su se hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i Croatijin predsjednik Zlatko Canjuga. Bila je to utakmica posebnog naboja, utakmica koja je značila mnogo, mnogo više od obične igre. Jasno je da je prvi okršaj na sportskom travnjaku klubova iz donedavno zaraćenih zemalja imao duboke političke konotacije, stoga je i slavlje nakon pobjede bilo euforično...
- Bila mi je to, a vjerujem i većini suigrača, najteža utakmica u karijeri. Psihološki je pritisak bio užasan nakon beogradskih 0:1, a za sve sam to ja bio kriv jer sam “fulao” nekoliko šansi. Tjedan dana nisam mogao spavati i čekao sam taj uzvrat, nisam mogao normalno jesti, samo sam razmišljao o utakmici. I kad smo napokon došli na stadion dva sata prije utakmice, pritisak se pojačao, vidjeli smo prepune tribine i znao sam da ne smijemo zakazati! U svlačionici smo šutjeli, povremeno pogledavali jedan drugoga. A onda je Goca Jurić zaurlao: “Ajmoooooooo!!!” i istrčali smo na zagrijavanje. Kad smo došli na travnjak, sav je pritisak nestao, znao sam da će sve biti dobro, osjetila se pozitivna energija. Umalo sam umro od sreće kad sam zabio prvi gol, a nakon Ladarina obranjenog 11-erca, bilo je upitno samo koliko ćemo im pogodaka utrpati - godinama kasnije prisjetio se te po mnogo čemu posebne utakmice jedan od junaka Silvio Marić.
Ludo slavlje
A Goran Jurić je o svom legendarnom uzviku “Ajmoooooo!!!” rekao: - Kad sam zaurlao, a dečki prihvatili i nastavili vikati u tunelu, gostima nije bilo svejedno, “smrznuli” su se u svlačionici! Na početku utakmice bilo je vidljivo da su preplašeni, znali su da nemaju nikakve šanse u našem dvorištu. Znate, na ovako važnim utakmicama, psihologija igra najznačajniju ulogu. I tko je mentalno jači “samljet” će suparnika! To se pokazalo i onda u Maksimiru, nitko nas tog dana nije mogao zaustaviti, ni kudikamo jače momčadi od Partizana, od kojeg smo, objektivno, bili za klasu bolji - rekao je Jurić.
Ludo se slavilo te noći u cijeloj Hrvatskoj, Zagreb nije spavao, a Plavi su feštu počeli u restoranu “Okrugljak”, na večeri s Tuđmanom. Tada je, usput, pokojni predsjednik prvi put javno rekao da bi “Zagreb trebao dobiti moderni stadion, ovaj je napravljen za sletove, a ne za nogometne utakmice”, bile su Tuđmanove riječi i uskoro je počela nikad završena rekonstrukcija maksimirskog zdanja. Tuđman je bio sjajno raspoložen, oči su mu se caklile, što od pobjede, što od vina, a u jednom je trenutku Marijanu Vlaku, treneru Plavih, rekao: - Vlak, bilo je dobro, ali moglo je biti i bolje...
Vlak se najprije ukočio, nije znao šali li se Tuđman ili misli ozbiljno. No, kad se Tuđman nasmijao i Vlaku se osmijeh raširio preko pocrvenjelog lica. Nakon večere, Plavi su se razletjeli gradom, otkazan je jutarnji trening, igrači su si dali oduška nakon velikog, povijesnog uspjeha. Nikad više u Zagrebu neće biti odigrana utakmica takvoga naboja, bilo je logično da je onda i pražnjenje bilo žestoko...
- Što nam se sve vrtjelo po glavama prije utakmice... Zamislite što bi bilo da nismo prošli Partizan? U ovu je momčad uloženo mnogo novca, moje dovođenje iz Seville nije bilo jeftino. Planovi su bili veliki, željeli smo ostaviti trag u Europi. I onda, na samom početku, Partizan!? Pa nije moglo teže i lošije za nas! Srećom, sve je dobro završilo, ma ne dobro, nego fenomenalno, fantastično! A da nije, svi bismo skupa morali bježati iz grada, s Canjugom na čelu - jednom nam je, mjesecima kasnije, uz osmijeh govorio Robert Prosinečki.
Hrvatska je tog dana, 30. srpnja 1997., disala jednim plućima, plavim plućima! Ludo se slavila “petarda” baš u svim hrvatskim gradovima, bila je to nogometna pobjeda koja je uistinu poboljšala raspoloženje nacije, ili kako bi to Englezi rekli - “feel good factor”! Kako to danas, u ovo vrijeme jala i svakodnevnog podmetanja, romantično i utopijski zvuči...
Nenad Bjeković: Veissiere mi je priznao da nam je želio pomoći...
Prije nekoliko godina legendarni nogometaš Partizana Nenad Bjeković u jednom je intervjuu za srbijanske medije otkrio kako je sudac utakmice Croatia - Partizan, Francuz Gilles Veissiere, pokušao pomoći Partizanu u Maksimiru. Bjeković je onda bio Partizanov sportski direktor, a u igračko je vrijeme nastupao za Nicu, otkud je bio i Veissiere, to je bila ta poveznica...
- U Zagrebu nas je dočekao pakao. Ispred svake sobe igrača bila su po dvojica policajaca, a na Maksimiru smo već na zagrijavanju doživjeli žestoke uvrede s tribina. Strašno, gledao sam igrače, bili su blijedi uoči utakmice - prisjećao se Bjeković dodavši: - Nismo počeli loše, promašili smo jednu šansu. A onda su oni dali prvi, pa drugi gol… A sudac iz Nice, čovjek kojem sam bio idol dok sam tamo igrao, iz čista mira je dosudio kazneni udarac za nas pri Dinamovu 3:0 vodstvu...
Doista, omraženi je Veissiere dosudio kazneni udarac koji je samo on vidio! Ali, ni "prokleti Francuz" nije mogao pokvariti tu Dinamovu čarobnu večer! Dražen Ladić je briljirao i čudesnim obranama sačuvao je svoju mrežu!
- U poluvremenu mi je Veissierre prišao i skrušeno rekao: "Nenade, žao mi je, želio sam ti pomoći..." Odgovorio sam mu: "Hvala ti, šuti o tome i samo radi svoj posao." I potom nas je Dinamo razvalio! Uh, taj mi je poraz užasno teško pao, iako je, objektivno gledano, Dinamo tada u svakom pogledu bio jači - govorio je Bjeković. (P. Jurišić).
'Gdje se puni Coca Cola? U Zemunu. A Partizan? U Zagrebu!'
Krajem prošle godine razgovarali smo s još jednom Partizanovom legendom Sašom Ilićem, koji je prije dva mjeseca, u 42. godini života, okončao bogatu i dugogodišnju karijeru. A u srpnju 1997. godine Ilić je bio sudionik nezaboravnih dvoboja Dinama i Partizana...
- Eh... Tada sam bio jedan od najmlađih igrača, na obje sam utakmice ušao u igru s klupe. Nismo imali sreće u ždrijebu, jer je to bila jedna od najozbiljnijih momčadi u Dinamovoj povijesti. Prosinečki, Ladić, Marić, Šimić, Mujčin, Viduka, Cvitanović, Krznar, uh..., pa sve su to bili izvanserijski igrači, imali su kudikamo bolju momčad od nas.
Ipak, u Beogradu je bilo 1:0 za vas, iako se Dinamo napromašivao, a onda je u Zagrebu uslijedila plava rapsodija i vaš potop...
- Sad, 20-ak godina kasnije, možemo realno sve sagledati. Pa Dinamo je, ljudi moji, u Beogradu promašio više “zicera” nego što je zabio golova u Zagrebu! U Maksimiru im je skoro svaka lopta koja je išla prema golu ušla u mrežu, a već u Beogradu su pokazali da su bolji od nas i ta je naša pobjeda zapravo bila senzacionalna - rekao nam je Ilić nakon vremenskog odmaka od više od dva desetljeća.
Uoči utakmice Srbija - Hrvatska u Beogradu, u jesen 2013. godine (1:1), bili smo u kafiću u kultnoj beogradskoj četvrti Čubura, koji drži Đorđe Svetličić, srednji branič Partizana u onoj momčadi iz 1997. godine. Nevoljko je pričao o utakmici s Croatijom, a istaknuo je ovo: - Najgori let u životu bio mi je povratak iz Zagreba u Beograd, želio sam da vječno letimo, znao sam što nas čeka po povratku kući. Bili smo posramljeni i poniženi, a to se ne oprašta...
Nekoliko tjedana kasnije, na derbiju Crvena zvezda - Partizan, navijači Zvezde izveli su performans i utrljali sol na živu ranu pristalicama Partizana. “Gdje se puni Coca-Cola?” - preko megafona je vikao vođa Zvezdinih navijača, koji su zborno odgovorili: “U Zemunu!” Uslijedilo je novo pitanje: “A gdje se puni Partizan?” Zvezdin je Sjever zaurlao: “U Zagrebu!” Bio je to, eto, Partizanov život nakon zagrebačke “petarde”...