Barcelona je najvažnija trenerska kolijevka u povijesti nogometa, ali Pep Guardiola je tek treći u poretku velikih stratega ‘blaugrane’, ispred njega su i Rinus Michels i Johan Cruyff, a svi zajedno gledaju u leđa Sir Alexu Fergusonu, ocjenjuje žiri glasovitog magazina FourFourTwo u posljednjem broju. ‘Mali Napoleon’ Tomislav Ivić na 60. mjestu jedini je hrvatski ali i regionalni predstavnik u izboru 100 najboljih.
Novinski izbori najboljih sportaša u pravilu su rezervirani za kraj godine, ali otkako je koronavirus paralizirao sport oni postaju popularan surogat tekućim temama i ne biraju mjesta u kalendaru. Marca je, za ilustraciju, nedavno u otvorenoj anketi čitatelja birala najboljeg nogometaša ikada (Cristiano Ronaldo u finalu je pobijedio Lea Messija), ovih dana prema istoj matrici tiražni sportski dnevnik bira najvećeg španjolskog sportaša u povijesti (u finalu Pau Gasol protiv Rafaela Nadala), a nogometni mjesečnik FFT je odmor od Premiershipa i Lige prvaka iskoristio za izbor najboljeg trenera/menadžera u povijesti igre.
Žiri je u obzir uzimao trofejne riznice, taktičke ideje i motivacijske vještine trenera, ali je u duhu vremena priču začinio žličicom političke korektnosti pa se onda na popisu našlo mjesta i za dame poput Jill Ellis, Tine Theune ili Silvije Neid, koje su sa ženskim reprezentacijama SAD-a i Njemačke serijski osvajale Mundijale, kontinentalna natjecanja, Olimpijske igre. Iz perspektive modernog nogometa zanimljivo je da za Josea Mourinha nema mjesta u top 10 klubu niti nakon 25 osvojenih trofeja na klupi (dvije Lige prvaka s Portom i Interom).
‘Special one’ je na 12. mjestu, iza old school predstavnika poput Clougha, Lobanovskog, Happela ili Arriga Sacchija kao arhitekta šampionskog Milana s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Sir Alex Ferguson odletjeo je neslućeno daleko za menadžera koji je na Old Trafford stigao s fiks-idejom da Liverpoolu oduzme “je***u povlasticu” najtrofejnijeg kluba u Engleskoj.
Kada je nakon 27 godina vladavine napokon odjahao u suton za sobom nije ostavio samo Liverpool nego i trofejnu dinastiju u ‘kazalištu snova’. Osvojio je 25 pehara, među njima dvije Lige prvaka i čak 13 titula engleskog prvaka.
Na putu do vrha FFT-ova izbora velikom Škotu od pomoći je definitivno bio sjajan rani opus zaokružen u domovini, gdje je s Aberdeenom na neko vrijeme ukinuo tradicionalno dvovlašće Celtica i Rangersa. Osvojio je tri naslova prvaka, četiri kupa, Kup pobjednika kupova i europski Superkup prije nego što je preselio u Manchester United.
U svojim godišnjim izborima FFT je proteklih sezona brižno ‘zalijevao’ novi val hrvatskih stručnjaka. Slaven Bilić zauzeo je 21. mjesto 2016. godine nakon što je na startu mandata suvereno zauzdao West Ham i napunio kolekciju skalpovima najbogatijih premierligaških klubova. Dvije godine poslije odlično su na istim stranicama kotirali Niko Kovač i Zlatko Dalić (29. i 21. mjesto).
Bilić, Kovač i Dalić sada su se našli u prestižnom društvu Maxa Allegrija i Antonija Contea, dvojice talijanskih ‘mistera’ koji su izvisili u izboru 100 najboljih jer su, eto, ostali samo nacionalna klasa, a dužnici na međunarodnom planu (gdje je Allegri izgubio dva finala Lige prvaka).
Slični izbori u Njemačkoj ne mogu proći bez Branka Zebeca i Zlatka Čajkovskog kao dvojice trenera koji su zidali veliki Bayern, ali FFT općenito nije imao sluha za ovdašnju trenersku školu i birajući stratege s europskog Istoka prednost je dao tvorcima davnih sovjetskih uspjeha (Viktor Maslov, Gavril Kačalin). Među lektirnim autorima koje FFT nije mogao zaobići našli su se Herbert Chapman, inovator koji je inzistirao na uvođenju brojeva na dresovima i reflektora na terenima, najveći nomad svjetskog nogometa Bela Guttmann i njegova ultimativna suprotnost Willie Maley.
Ako je izborom zakinuo ponekog europskog trenera, FFT je brutalno i s dvije noge uklizao nogometnim misliocima s južne hemisfere. Razvučemo li kriterije i Helenija Herreru proglasimo Argentincem, onda su Južnoamerikanci zaslužili pravo na jednog trenera u top 10 društvu. Prvi iza tvorca ‘catenaccia’ je Mario Zagallo, izbornik Brazila iz 1970. Premda njegovu momčad svrstavaju među najmoćnije i najatraktivnije nogometne vrste ikad, Zagallo je završio na 27. mjestu...