Kad gledate sva ta imena, bilo je tu istinskih svjetskih klasa. A i oni koji to nisu bili, široj su javnosti dobro poznati. Tko ne zna Ibrahimovića, Panadića, Prskala, Preljevića, Cupana, Lesjaka, Mladenovića, Škrinjara, Lipovca... Također i na drugoj strani, među 16 igrača Crvene zvezde, da ne nabrajamo tko je sve igrao...
No, u zapisniku te utakmice, koja nikad nije odigrana, tog 13. svibnja 1990., u momčadi koju je vodio Josip Kuže bilo je jedno danas praktično nepoznato ime. Zdenko Miletić, pričuvni Dinamov vratar.
- U Augsburgu sam, već 12 godina sam trener vratara prve momčadi, već gotovo 30 godina u Njemačkoj. Spremamo se u karantenu, za tjedan dana nastavlja se Bundesliga, tjedan dana živjet ćemo u hotelu blizu našeg kampa. U petak smo odradili međusobnu utakmicu, da se naviknemo na ambijent praznog stadiona. Baš je čudno, teško ćemo se naviknuti. Tu je i Tin Jedvaj, baš na tom treningu se ozlijedio, malo krivo stao, ali vjerujem da nije strašno, inače je naš važan igrač - priča nam Miletić, u Hrvatskoj gotovo anoniman, dok je u Njemačkoj uvaženo ime.
No, o tom potom, prvo, vratimo se na 13. svibnja 1990. i činjenicu da je bio u zapisniku, da je trebao sjediti na klupi.
- Rođen sam u Sarajevu 1968., ali su roditelji živjeli u Njemačkoj i tamo sam odmalena. A onda smo se preselili u Zagreb, prošao sam selekciju u Dinamu kod Faće Dautbegovića, bio u generaciji s Bobanom i Prosinečkim i mnogim drugima. Zahvalan sam najviše Faći i Đalmi Markoviću. Odigrao sam u karijeri nekoliko prijateljskih utakmica za Dinamo, na otvaranju igrališta i sličnim feštama, ha-ha, ali nikad nisam dočekao nastup u službenoj utakmici. U to doba postojale su dvojne registracije, ja sam bio na posudbi u Mariboru, ali sam, kad je trebalo, uskakao na klupu Dinama. Taj je put, koliko znam, Ladić bio ozlijeđen, Ibrahimović je branio, a mene su samo dan ili dva ranije nazvali da dođem i da ću biti na klupi. Naravno, sjećam se svega što se događalo te nedjelje.
On je, zapravo, imao najbolji pogled na polazište nereda, na divljanje Delija na južnoj tribini.
- Zagrijavao sam kolegu Ibrahimovića na južnom golu i vidio sam sve što se tamo događalo. Bila je katastrofa, stolci su letjeli, tukli su naše, sve sam vidio. Kad se sve preselilo na teren, otišao sam u svlačionicu. Nešto kasnije došao je unutra i Zvone Boban, uplakan, u suzama, govorio je kako je policajac pendrekom izbio sve zube rođaku, a onda je i on napao policajca. Mi smo dolje čekali hoće li se možda odigrati utakmica, iako nam je bilo jasno da od toga neće biti ništa. Na terenu je bilo toliko kamenja da si mogao napraviti neboder.
Sjeća se Miletić kako je u svlačionicu nedugo potom ušao i Josip Kuže.
- Prošlo je već sat i pol ili dva, mi smo se već svi odjenuli i spremali se kući, kad je ušao Kuže i počeo galamiti: “Što je vama, što ste se presvukli, obucite dresove, možda će se igrati”. A kako će se igrati... On je bio sav u nogometu, toliko je htio da se i ta utakmica igra. Ipak, otišli smo kući, vidjeli smo zapaljene automobile, u zraku je još bio suzavac, tko će to zaboraviti. Ali, taj prizor s južne tribine, kako zvezdaši napadaju nedužne ljude, ta nepravda kako je policija tukla samo naše, to se baš urezalo u pamćenje.
A Miletićeva karijera uskoro je otišla u drugom smjeru, trebao je u Njemačku već toga ljeta.
- Imao sam ponudu Mainza, u drugoj ligi, ali me Velimir Zajec i Zorislav Srebrić nisu pustili, jer je Ladić imao neke ponude iz Turske i Grčke. Ostao sam u Mariboru na posudbi i onda u ljeto 1991. otišao u treću ligu u Preussen Münster. Dvaput nismo uspjeli ući u drugu ligu, pa sam onda otišao u treću ligu u Verl, a nakon toga sam ušao u Arminiju Bielefeld, koja je bila u drugoj ligi. Dvaput smo ušli u Bundesligu i ispadali, a tamo sam na golu zamijenio legendarnog Ulija Steina. Onda je Arminia dovela Georga Kocha, kojega sigurno dobro znate, ha-ha. S njim sam onda konkurirao, branio je on, pa sam onda opet ja u završnici sezone 1997./98. stao na gol i branio odlično u Bundesligi. Čak se u Njemačkoj pričalo i pisalo da bih mogao kao treći golman Hrvatske na SP u Francusku.
U igri za broncu ‘98!?
Taj detalj sigurno nitko u Hrvatskoj nije znao...
- Igrali smo protiv Kölna predzadnje kolo, došao je Naletilić, a u zadnjem protiv Schalkea trebao me doći pogledati i Ćiro. No, meni baš u toj utakmici s Kölnom pukne meniskus i ništa od toga. Uskoro sam otišao u Augsburg, već sam 18 godina tamo, 12 sam trener golmana.
On je prošao Dinamovu školu, nije nijednom branio za Modre, a njegov konkurent i prijatelj Koch imao je tu čast.
- Da, on je branio za Dinamo, a ja ne. Sjećam se kad je došao u Zagreb, nazvao me i rekao: “Mile, (tako me svi zovu, jer ne mogu izgovoriti Zdenko), nigdje nisam vidio toliko lijepih žena na jednom mjestu”, ha-ha. Čujemo se ponekad i danas, nismo se dugo vidjeli.
Nije, jednostavno, imao sreće. On i Knapić zajedno su došli iz omladinske škole, potpisali ugovore, Ladić je baš došao u Dinamo.
- On je 1987. otišao u vojsku, a Dinamo je doveo i Ibrahimovića. Tako da nije bilo prilike, ali sve te igrače znam, Deverića, Mlinarića, Kasala..., sa svima njima sam trenirao. Ali, eto, o meni se ne zna puno. Kaže mi prijatelj: “Pa o tebi nikad ništa u novinama, a ti si najdulje u Njemačkoj”. Više me ljudi znaju ovdje nego u Hrvatskoj. A s Bobanom i tim dečkima sam odrastao, igrali smo i mali nogomet, na Kutiji šibica, za MS Martin igrali su Cico, Buljan, Zvone, puna Ledena... Imao sam čast da branim za tu momčad, imao sam 15-16 godina. Ma, ima tu priča koliko hoćete.. Kad dođem u Zagreb, onda sam u kući u Sesvetskom Kraljevcu, slabo se čujem s ljudima. Prije dvije godine sam se slučajno s Robijem našao, Soldu sretnem, znao sam sresti pokojnog Čarlija, ali rijetko, sa Škrinjarom sam igrao u Zagrebu. Kao što vidite, igrao sam s puno poznatih imena, samo sam ja ostao nepoznat.
