Točno u ponoć, u noći sa subote na nedjelju, nebo nad Mostarom postalo je doslovno crveno. Zapalile su ga tisuće baklji i vatromet "lansiran" u čast Veležovog rođendana. Naime, na današnji dan prije stotinu godina, 26. lipnja 1992. godine, formirano je Radničko športsko društvo koje danas poznajemo pod imenom Fudbalski klub Velež. Kako ga tadašnje vlasti ne bi povezivale s radništvom, te u doba rastućim komunizmom, na prijedlog prvog predsjednika Anđelka Vlahe klubu su dali ime Velež, po najvećoj planini koja se nadvila nad gradom na Neretvi.
U sljedećih stotinu godina klub je dosezao neslućene visine, ali i najdublja dna, jer mu je tijekom rata, pa i u puno bližoj prošlosti, prijetilo gašenje. Prvi put u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije "Rođeni", a i taj nadimak tipično je mostarski, jer simbolizira tko je rođeni Mostarac, a tko "došljak", zaigrali su 1952. godine i nisu ispali sve do raspada države. Jedina dva trofeja osvojena su tijekom osamdesetih godina, i to u oba slučaja radilo se o Kupu Jugoslavije, odnosno Kupu Maršala Tita. Ipak, najslavnije razdbolje vjerojatno je bilo ono sedamdesetih, kada je harala slavna "BMV" generacija, odnosno momčad predvođena Dušanom Bajevićem, Enverom Marićem i Franjom Vladićem. I to što su tri najbolja igrača bili Srbin, Bošnjak i Hrvat samo govori klub težio da bude klub svih Hercegovaca, a uistinu je i zbog tog "jugoslavenskog" karatera počesto bio omiljen i daleko od tog geografskog područja.
Nakon rata situacija se uvelike promijenila, Velež je ostao omiljen ali u jednom dijelu Mostara, dok je drugi dio prigrlio HŠK Zrinjski, u poslijeratnoj povijesti nemjerljivo uspješniji kolektiv. Velež je nakon rata trpio sve i svašta, dvaput je ispadao iz lige i dvaput se vraćao, a 2016. godine mu je itekako ozbiljno prijetilo gašenje. Posljednjih godina uspio se oporaviti, prvi put je nakon 1988. igrao i Europu, a u prošloj sezoni osvojio i prvi trofej u poslijeratnom razdoblju, Kup Bosne i Hercegovine.