Na kraju dana Indijac mi je rekao: - Razmišljate li vi Hrvati da se posvetite kriketu? Molim vas, razmislite.
Dok smo u londonskom hotelu mi novinari probirali po razlozima za još jedan poraz Vatrenih, dvojica barmena indijskog podrijetla svako toliko očitali bi nam lekciju:
- To nije Hrvatska sa Svjetskog prvenstva. Gledao sam sve utakmice, niti sjena - kazao je jedan, da bi došao drugi: - Gdje je razlog za lošu igru Hrvatske? Imate slab pas. Nedostaje vam centarfor, ali još više priprema akcije za gol - ponudio je stručan osvrt. Nemam što puno prigovoriti, samo bih mogao dodati...
Dečki su simpatični i zaljubili su se u hrvatski nogomet, pomalo mi je bilo neugodno što nas nisu vidjeli kakve nas pamte. Nakon što sam konstatirao da od kriketa neće biti ništa, mlađi se smilovao: - Možda nam se ipak vratite na polufinale Eura Engleska - Hrvatska.
U to vrijeme Gary Neville je na ITV-u tumačio kako Škoti imaju 3-4 igrača bolja od engleskih na istim pozicijama i da mogu proći dalje.
Kako sam ovaj put u Londonu imao liniju kretanja hotel - stadion, jer UEFA nam je izborila tek toliko slobode od pravila o samoizolaciji Ujedinjenog Kraljevstva, po čemu ću pamtiti start Eura na Wembleyju? Po igri Hrvatske sigurno ne. Po tome što me u nedjelju probudio “zornjak“ u susjednoj sobi 103 također ne. Iako sam se na trenutak zapitao ima li s tim veze kolega koji se pohvalio da u našem hotelu snimaju porniće, a njega su smjestili u taj studio. Možda mu ne bi bilo loše podebljati dnevnice, ali takav fuš, koliko sam doznao, ipak nije našao.
Posjet Londonu pamtit ću prije svega po silnim restrikcijama i provjerama, po sterilnom Euru, ali i buđenju normalnog života. No, svako toliko se pitam gdje je onaj Brazil kad sam s kolegom iz Osijeka bezbrižno dolazio u dom brazilske kućanice koja nam je spremale slasne ručkove, lokalne specijalitete. Nismo u Praia do Forte, ma koliko egzotično zvuči, marili ni za bakterije, ni viruse, zalazili smo i u favele nešto pojesti i popiti s lokalnom družinom, makar nam muhe oblijetale tanjure.
Gdje su one noći u Kalinjingradu kad smo napustili pivnicu minutu prije nego što je uletjela interventna u raciju za koju nikad nismo saznali je li imala veze s nama. Osim ako nemaju posebno na piku Džoa Maračića Makija i “Dal’ se sjetiš nekad mene“ ne bi trebalo. Gdje su puni busevi navijača koji voze prema stadionu, a Hrvati zbunjenim Argentincima pjevaju “Svima nama Messi, Messi…“, i bolje da nisu znali što. Svakome tko je ikad bio na velikom nogometnom natjecanju nedostaje taj život izvan stadiona.
U Londonu je pivo najbolje na svijetu, a i hrana se može pojesti ako pažljivo naručiš, ali to nije pravi Euro. Osjetiš ga samo na trenutak, kad je utakmica i to ne u potpunosti. Ako Hrvatska počne pobjeđivati, vjerojatno će tonovi biti vedriji, u protivnom Glasgow bi mogao biti siviji nego kad je u njemu dominirala teška metalurgija. Kao da smo u nekom eksperimentu holivudskih filmaša ili kakvog diktatorskog režima.
Svi zaključani u svoje kućice, s namještenim smiješkom kako je sve dobro. I tako po vojnom rasporedu ulazimo u stadion, izlazimo iz njega, hodamo po gradu, pazimo da netko ne zakorači predaleko i prisjećamo se doba sloboda. I zato je nakon svega čak i simpatično popiti piće kod Indijaca i slušati kako ti drže predavanje o Hrvatskoj. Preporučit ću ih Daliću u stožer. Ionako preferira ljude bez trenerskog iskustva. Ili se bacamo na kriket.