Baš sam se naježio kad sam se sjetio jednog razgovora s Ćirom Blaževićem od prije tri godine. Bilo je to baš na njegov 85.rođendan. Sjeli smo u njegov omiljeni kafić Charlie u centru grada. Kad sam mu rekao da ćemo popričati onako opušteno, kao u nekoj zezanciji, razvukao je onaj svoj poznati osmjeh, po kojem ću ga uvijek pamtiti.
- Pa gdje ću, sine, razgovarati opušteno s 85 godina. Meni je samo na pameti da s tobom razgovaram i sljedeće godine na ovaj dan.
Zezali smo se na račun njegovih godina. Našem je fotoreporteru pozirao kraj natpisa "uskoro" koji je najavljivao neko sniženje u dućanu preko puta.
- Ma ne daj Bože, rekao sam Ćiri i dodao:
- Ima još puno vremena šefe, eto, Josip Manolić će uskoro stotku, Kirk Douglas doživio je 103.
Samo me pogledao i pitao:
- A koliko je Maršal imao kad je kihnuo?
Kažem mu, 88...
- Onda imam još tri godine uvrh glave.
Da, nevjerojatno, zaista je imao te tri godine. Otišao nam je Ćiro dan prije svog 88-og rođendana. Cijeli dan razmišljam o toj njegovoj rečenici.
Laž je osobina budala
Inače, baš kad smo krenuli s rođendanskim razgovorom, prišao mu je jedan prijatelj kazavši Ćiri da izgleda zdravo i moćno.
- Jest, mo‘š mislit. U Bosni kažu: prdn‘o sam u fenjer, hahaha... Nego, Kirk Douglas je dakle doživio 103? Ma gdje ću ja to, kakav sam ja sirotinjski život imao. Kunem se na naše prijateljstvo da sam kao mladić bio gladan. A kad sam otišao u Švicarsku, bio sam smetlar dok se nisam dokazao, naganjali su me ti Švicarci. Došao sam s diplomom trenera, a oni me pitaju govorim li francuski. Ja kažem - ne. Pa govorim li talijanski? Ja opet isto. Evo ti metla, kažu! Ali poslije sam ih sve pomeo.
Dok smo sjedili kod Charlieja, praktički nije prošao nitko tko nije pozdravio Ćiru. Znani su i neznani prolazili, rukovali se, pitali ga za zdravlje. On je svakome odzdravio, mahao, smješkao se. Stigao je i vaterpolski izbornik Ivica Tucak.
- Eto, postoji samo jedan trener koji je bolji od mene. Tucak, on je najbolji.
Smijao se Ivica, porazgovarao sa slavljenikom. A Ćiro se vratio na Švicarce koji su mu na početku karijere u ruke gurnuli metlu.
- Ali puno su me toga naučili. Recimo, da papir ne bacim na cestu, da ne pljujem, da nikad ne lažem. Jedan mi je profesor tamo rekao da je laž osobina budala. Nikad u životu nisam slagao. Na to sam alergičan. Ta laž je otrov naše nacije. Jezik je opasniji od handžara. Ali kod nas je stalno tako. Eto, kako se napada Milana Bandića. Kažu, vilu napravio, ima bazen. Ja bio kod njega, nema vile ni bazena. Samo je renovirao kuću.
"Ako je Dalić najbolji, ja sam drugi"
Baš smo se dobro zezali, rekao mi je da mu pokažem zube... Iskesio sam se.
- Nego, dobro se ti držiš. Vidim, imaš lijepe zube. Koliko imaš? 58? Ha, to su lijepe godine, nemoj si utvarati da si mlad. Vidiš, ja se, kad hodam, trudim da ne šepam. Koljeno me boli da ti ne mogu kazati. Ma, ja ti lagano odlazim. Svi su moji već otišli. Hvala Bogu da je Otto još živ. Baš si mislim, ja odlazim, a država propada. A onda dođe Dalić sa svojom ekipom i vidim milijun hrvatske mladosti. Ne, Hrvatska ne propada, i to samo zbog nogometa i sporta! Mi smo tu. Samo nogomet i sport, to nas jedino drži. Dalić je sa svojim dečkima dao impuls kompletnoj državi.
Kad sam ga pitao koji su najbolji hrvatski treneri, uozbiljio se.
- Hrvati su najbolji treneri na svijetu! Imaju najbolju trenersku tehnologiju, a imaju i maštu. No nemoguće je odgovoriti na ovo pitanje. Samo mogu nabrojiti velikane poput Zebeca, Ivića, Barića... O Daliću sad neću pričati, to je drugo vrijeme. Dalić je najbolji trener na svijetu, ja sam onda drugi. Da, da ga ne zaboravim. Cico Kranjčar izvanredan je trener. Uuuuu, izvanredan... Utvaram si da sam ga ja stvorio jer sam u to vrijeme bio predsjednik Dinama. Uzeo sam Cicu i čovjek je uzeo prvenstvo i Kup.
Nema više ni Oteka Barića, Cice Kranjčara, bivšeg gradonačelnika Bandića... Jučer nas je pozdravio i Ćiro. Koliko odlazaka u te tri godine od našeg susreta u Charlijeu...