"Moj cilj je biti dobar tata, uvijek sam to želio i uvijek sam želio imati djevojčicu. Tako se i dogodilo. Moja kćer ima 28 godina, magistra je novinarstva i počela je spremati doktorat. Nema većeg ponosa za roditelja nego kad mu netko kaže - kako ti je dijete dobro odgojeno, inteligentno. Meni je to sasvim dovoljno. Nikada ju nismo prisiljavali na išta. Imali smo veliku sreću da je dobila najbolje od mene i majke. Kada bi došla s nastave, uvijek bi najprije riješila sve svoje obaveze prema školi, a nakon toga igranje i odmor. Kao malo dijete uvijek je sve htjela obavljati sama nakon što joj jednom pokažeš kako da nešto napravi. Uvijek je bila tvrdoglava, htjela je akumulirati znanja, a takva je i danas. Mogu reći da smo kao roditelji, supruga i ja dobro obavili posao", priča ponosni otac Massimo Savić za Gloria.hr.
Gostovanje kao zalog budućim generacijama
Stoga ne treba posebno objašnjavati zašto je baš on postao prvi gost pri novom projektu privatne jezične gimnazije Epoha.
Projekt "Autobiografije u nastavi” velika je motivacija i inspiracija koja budi emocije, motivira na intelektualnoj razini i snaži volju učenika. Iz gimnazije kažu da je autobiografski pristup nastavi velika motivacija i inspiracija za učenike koji kroz projekt slušaju osobna iskustva umjetnika, sportaša, znanstvenika, filozofa, književnika... Kroz cijelu školsku godinu izmjenjivat će se u njihovoj školi stručnjaci iz različitih područja znanosti, umjetnosti i kulture koji su svojim životnim iskustvom i znanjem doprinijeli zajednici i društvu općenito te mogu djeci biti uzor. Tako će već sljedeći tjedan na satu matematike gost predavač biti mr. sc. Predrag Pale, profesor na FER-u i čovjek koji je doveo internet u Hrvatsku.
Led je probio Massimo, a o svojem predavanju, uvjeren je, moći će govoriti za nekoliko godina. "Moje izlaganje trebalo bi spremiti u jednu vremensku kapsulu, pa da za desetak godina o tome porazgovaramo. Uvjeren sam da su mnoge informacije koje sam ovdje iznio svakako našle svoje podsvjesno mjesto kod djece i tek kasnije će se vidjeti koliko sam ih zapravo inspirirao". Kao gost predavač već je glazbenik sudjelovao u nizu predavanja u srednjim školama i na fakultetima. "Do sada sam gostovao na mnogim predavanjima u srednjim školama i fakultetima. Valjda misle da mogu elokventno objasniti neke stvari, a uvriježeno je mišljenje da sam stekao jednu opću naobrazbu koja priliči mojim godinama. Čovjek s vremenom treba napredovati, treba se mijenjati kroz život i ne ostati samo u jednoj epohi", jasan je Massimo.
Njegovo predavanje izvrstan je, kažu iz ove privatne gimnazije, primjer waldorfske metodologije školovanja
Jednostavnijim rječnikom rečeno, radi se o učenju iskustvom. Prenošenje iskustva i znanja na mlađe generacije, a potkrijepljeno ljudima koji su u svojim područjima postigli impresivne rezultate, mogao bi biti jedan od načina na koje će se obrazovanje stjecati u budućnosti. Massimo je za takav način učenja čuo kada je tijekom osamdesetih radio u Kugla glumištu.
"Kugla glumište je grupa umjetnika koja se bavila visokoalternativnim kazalištem, a s Indošem, koji je tada bio glavni u glumištu, dijelili smo prostoriju u SC-u za probe. Moj tadašnji bend Dorian Gray je vježbao u potkrovlju, a Indoš je vježbao dolje. Mene i bubnjara Tercu, zvao je da sudjelujemo u predstavi 'Neprigušeni titraj' koja je govorila o kompleksnom odnosu između Hitlera i njegove nećakinje. Već tada se u strukturama alternativnih umjetnika počelo govoriti o waldorfskom sistemu i Zagrepčani su se počeli intenzivno zanimati za alternativne smjerove školstva, jer im je bilo dosta indoktriniranja iz onog javnog, standardnog", sjeća se glazbenik.
Tijekom vlastitog školovanja prošao je Massimo sve i svašta. Poglavito zahvaljujući nešto drugačijem načinu života od onog uobičajenog.
"Tijekom djetinjstva sam dosta mijenjao škole. Dio školovanja sam proveo u Istri, dio u Milanu, dio u Sydneyu u Australiji. Moj život je bio strašno dinamičan s puno novih iskustava, pa nisam imao prilike stabilizirati se i osjetiti možda i neke negativnosti. Bilo mi je jako zabavno, uvijek sam bio vrlo znatiželjan i bez podcjenjivanja sam gledao na tuđe znanje, bez obzira kakav profesor bio. Bilo je profesora koji su bili podložni izrugivanju i imitiranju, ali ja sam uvijek gledao koje nove informacije mogu dobiti od njih, na koje nove knjige me mogu inspirirati. Imao sam vrlo dobre prijatelje, a kako sam živio u rudimentarnom okruženju Istre, znao sam upasti u tučnjave. Bilo je svega, ali nikad nisam bio bully i nisam se dao zastrašivati. Bio sam negdje u sredini, dobro sam prolazio, nisu me puno dirali, a niti ja njih".
U smislu obrazovanja, zanimali su ga povijest, hrvatski jezik, fizika i matematika. "Glazbu istinski razumijem sa svom svojom slojevitošću i još kao klinac sam to znao. Tako da je meni glazbeni odgoj bio nešto vrlo usput, više me zanimala povijest, hrvatski jezik, fizika i matematika. Bio sam izvrstan u zboru, dok nisam doslovno batinama bio izbačen s nastave, ali to je bilo zato što sam hodao s kćeri od profesora glazbenog, pa je ispao problem", priča Massimo kroz smijeh.
I izvan ljubavne priče s kćerkom profesora glazbenog, Savić je bio prilično nemiran dječak. "Kao klinci voljeli smo odlaziti u šume, sjeći stabla, graditi kuće gdje smo se sastajali - zvali smo ih kapane. Šume oko mjesta Raša, Labinštine, Rapca, poznavao sam, i dan danas poznajem, kao vlastiti džep. Kad sam bježao s nastave u srednjoj školi, odlazio bih na tu jednu stijenu i kontemplirao što raditi. Najveća želja mi je bila imati cross motor i voziti ga po puteljcima Istre. Na svu sreću to se nije dogodilo, nego sam nabavio gitaru - bez da znam svirati. I to je promijenilo sve".
Gitara mu je promijenila životni put, a uvelike je to učinila i njegova voljena supruga Eni. S njom je stvorio obitelj kakvu sam nije imao. "Kako su se moji roditelji rastali kad sam imao tri godine, moj otac je obolio od leukemije i umro kada sam imao šest godina, a tada je već bio u drugom braku. Ne priznajem premisu 'the bullied must be the bully' - ja sam dijete rastavljenih roditelja, pa ću imati isti takav brak - ne vjerujem u to. Kod mene je baš obrnuto".
Stoga je Massimo, koji je uspio unatoč izgledima koji mu nisu uvijek išli u prilog, prava osoba koju možemo tražiti da udijeli neprocjenjiv savjet za buduće generacije
"Da nađu nekoga tko im imponira - profesor, roditelj, stariji prijatelj, dio generacije. Netko tko će im reći što su dobre knjige. Ne treba sve čitati, niti slušati sve što škola kaže. Ali postoji jedna količina jako dobrih knjiga koje bi savjetovao svima, koje su mi otvorile um, da počnem više analitički razmišljati o svemu što me okružuje. Savjetovao bih mir, dobre živce i da uživaju u mladosti jer ona strašno brzo prođe. Život brzo prolazi i vjerujte mi, ja sam jučer imao 16 godina. To je moj osjećaj – imam tijelo pedesetogodišnjaka, ali unutra je biće koje ima najviše 30 godina. Moje tijelo je skafander, unutra je mlado biće. Žao mi je što nisam bio svjesniji dok sam živio mladost koliko je posebna. Premalo sam stao na loptu i uživao u svetosti života i božanstvenosti planeta. Previše novaca ulažemo da vidimo što je u svemiru, a ne znamo što je u moru. Krivo su nam postavljeni imperativi i čini mi se da svijet ne ide u dobrom pravcu te da se u klimatskom smislu moramo osvijestiti", zaključio je veliki glazbenik.