Ivan Rakitić otvorio je pitanje svog ostanka u reprezentaciji Hrvatske. Koji su razlozi tomu, odnosno o čemu to točno mora “otvoreno razgovarati” s izbornikom može se samo naslutiti. No, vrijeme je da Rakitić razbistri svoje želje i odluči perspektivu u Vatrenima
Ivan Rakitić je i u ovom posljednjem intervjuu za SN opetovano naznačio da je njegov nastavak igranja u reprezentaciji Hrvatske upitan. To nije baš nova tema i dilema, jer je plavokosi vezist Barcelone, već i prije imao faze u kojima je dao naslutiti da se premišlja hoće li nastaviti igrati za Vatrene. Znano je, primjerice, da je tako bio (ne)raspoložen u vrijeme Ante Čačića. Jedan od razloga bila je i pozicija u momčadi, jer ga je izbornik postavljao uglavnom na polušpici. Rakitić se nije dobro osjećao igrajući leđima okrenut suparničkom golu, što je i logično. Po vokaciji je klasični vezni, a to je kontinuirano igrao i u Barceloni. Više ga je puta Čačić mijenjao i to je pridonijelo Rakitićevu nezadovoljstvu statusom.
Svaki igrač potreban
Dolaskom Zlatka Dalića sve se promijenilo glede statusa, pozicije i odagnana je ikakva ideja o zaključivanju reprezentativne karijere. To je isticao i sam Rakitić, analizirajuću važnost Dalića u njegovu nastavku (i kvaliteti) igranja za Vatrene. Rakitić je igrač kojem je iznimno važno da ima puno povjerenje trenera. Tada pruža najbolje partije. Do Rusije i s vrhuncem rezultata na prvenstvu svijeta, sve je bilo izvanredno. U postruskom periodu razvilo se opet “pitanje Rakitić”. Vidljivo i kroz činjenicu da je u kvalifikacijama za Euro 2020. odigrao tek četiri od osam utakmica. U tumačenju razloga (ozljede, umori, nestabilna pozicija u Barceloni) Zlatko Dalić bio je uglavnom tolerantan, ali je u rujnu ipak dao naslutiti, iskazujući dužni respekt svemu što je igrač učinio, da mu Rakitićeva odsutnost i pristup počinju smetati.
Učinio je to pažljivo, birajući riječi, imaju u vidu važnost i zasluge igrača, ali i kult reprezentacije.
- Ama baš nikakvih problema nema između mene i Rakitića. Naravno da ću se potruditi i razgovarati da tu situaciju riješimo. Ne želim da Hrvatska izgubi Rakitića, ni kao igrača ni kao čovjeka. Meni svaki igrač treba, ali nikoga neću moliti da igra za reprezentaciju...
Rakitić se vratio mjesec dana kasnije i odigrao dvije utakmice u listopadu, ali ga opet nije bilo u studenome dvije utakmice. Krajem godine opet je u intervju najavio mogući odlazak nakon Eura 2020.
- Moguće je da to bude moje posljednje natjecanje s Hrvatskom. Vidjet ćemo kakve ideje ima izbornik. S njim neko već neko vrijeme nisam razgovarao, nije me zvao niti došao u posjet. Razmotrit ćemo zajedno koje su najbolje opcije, ne za mene, nego za reprezentaciju...
I sada je, u svjetlu odgode Eura, Rakitić aktualizirao dvojbu hoće li igrati za Hrvatsku 2021., odnosno kazao da mora porazgovarati s Dalićem prije nego to odluči. Prilično je jasno da mu je poručio da je vrijeme da to zajednički raščiste.
Dva sporna faktora
Navedeni sljedovi javnih istupa upućuju nas na nedefiniranost situacije. Kako to traje već neko duže vrijeme, a Rakitić nerijetko to javno ističe, logično se upitati u čemu je problem da ta dvojba nije skinuta s dnevnog reda. Igrač ima 32 godine i sukladno kvaliteti ne bi trebao biti sporan za reprezentaciju niti za godinu dana, niti u razdoblju nakon Eura kada će imati 33. Bez obzira u kojem klubu će tada biti, a pod pretpostavkom da je zdrav i u formi, Rakitić za Hrvatsku ostaje i dalje velika tehnička vrijednost. Naravno, pod uvjetom da u njemu ima dovoljno motiva da i dalje gura na dvije fronte, klupskoj i reprezentativnoj, što svakako iscrpljuje igrače tih godina.
Ako želje ima na obje strane, a po izjavama Dalića i Rakitića ispada da je tako, onda se mogu nazrijeti dva sporna faktora. Prvi je kako igrač možda očekuje da mu izbornik uvjerljivo pokaže da će ostati u tretmanu prvog izbora (jedanaestorica), a drugi je da mu izbornik to ne želi garantirati. S jedne su strane razumljiva oba stajališta. Pogotovo za duži period je trenerima teže igračima pružiti sigurnost da će biti u prvom planu, pogotovo ako je veteran. Isto tako je teško igračima koji su bili 13 godina udarni izbor, u 33. godini živjeti neizvjesnost pozicije.
Nije to stvar samo tehničkog statusa, nego i osobnog ponosa. No, s druge strane, reprezentacija je iznad svega, svakoga i sasvim je drugačija momčadska priča u odnosu na klupske. Pogotovo u Hrvatskoj. Kako je reprezentacija trenutno neaktivna, i pitanje je kada će se opet okupiti ove godine, djeluje kao da nije žurba za rješenje te dileme. No, ukoliko Rakitić opet podsjeća da ima dvojbe, onda bi doista bilo najuputnije da izbornik čim prije s njim otvoreno porazgovara. Logično je da mu ne može dati nikakve garancije, ali je potrebno da te dvojbe konačno razriješe i da ne opterećuju dalje niti njih, niti reprezentativni tabor, a niti javnost.
Kovačić, Vlašić i Pašalić su već tu
Zlatko Dalić ima na raspolaganju uistinu širok i kvalitetan spektar veznih igrača. Po hijerarhiji bi u prvom planu bili (kao većinom do sada) Modrić, Brozović i Rakitić, do njih su tu još Badelj, Kovačić, mlađi Vlašić i Pašalić, te nešto iskusniji kandidati kao Bradarić i Rog.
Izbornik se u svojim taktičkim izborima držao dvije najčešće varijante. Prva s dva zadnja vezna i polušpicom u 4-2-3-1, druga s tri vezna u 4-3-3. Prvi izbori bili su trojka Brozović, Rakitić i Modrić, koju je znao poslagati u prvoj varijanti Brozović, Rakitić - Modrić, a u drugoj Brozović - Rakitić, Modrić.
Otkako je Nikola Vlašić donio drugačije dinamike u ofenzivni dio veznog reda, na poziciji polušpice, a izostankom Rakitića, Dalić je forsirao Modrića, Brozovića na dva zadnja vezna, a Splićanina na “desetki”. Dosta je prostora dobio i Kovačić otkako je postao standardan u Chelseaju. S njime je ipak logičniji izbor 3 u vezi, jer nema istu učinkovitost kao Vlašić na “desetki”…
Ukoliko Rakitić ne bi igrao, onda bi Dalić optirao za bržeg igrača u veznom redu (Kovačić u tri vezna, ili Vlašić u 2+1), pored Brozovića i Modrića. No, ogromnim koracima napreduje i Pašalić, koji je u super razigranoj Atalanti postao još bolji igrač.