PIŠE: BOJAN MARINOVIĆ
Počeci vuku daleko, za ljudski vijek dugih 25 godina unatrag. Počeci na drukčiji način ostvarenih mojih dječačkih želja. Postati vrhunski skakač uvis - to mi nije uspjelo, mada nisam bio time nezadovoljan, moj talent je bio veći nego što je moj rezultat pokazao, ali ne takav da bi mi mogao omogućiti skokove preko 230 ili 235. Malo je onih koji mogu doći u priliku za ostvarenje svojih želja, a onda mnogi, i ako imaju šansu, iz raznih razloga i okolnosti to ne ostvare. Gust je to filter.. Ja sam ga prošao, uspio sam aktivno sudjelovati, direktno doprinijeti stvaranju najbolje atletičarke svijeta 2010. Sve je nekako spontano počelo.
Joško je svoju Blanku dovodio na stadion, radio s njom, između ostalog, na mnogim atletski disciplinama. Ja sam trenirao skok uvis, bio sam u to vrijeme reprezentativac Hrvatske, završavao studij više trenerske škole u Zagrebu i već sam počeo raditi kao trener u atletskoj školi. Malo-pomalo vidjelo se da Blanka naginje skoku u vis, i tako sam se ja priključio. Već za dvije godine Blanka je ostvarila rezultat s kojim je mogla ići na Europske igre mladih i Svjetsko prvenstvo do 17 godina. Na Igre mladih morala je ići sama bez trenera, a za Svjetsko prvenstvo do 17 godina, koje se održavalo nekoliko dana kasnije, i ja sam bio na popisu putnika. Blanka je na Igrama mladih ostvarila lošiji rezultat nego što je u tom trenutku mogla. Naravno, sama s 15 i pol godina, na svom prvom važnom međunarodnom natjecanju nije se snašla, i to ju je dosta pogodilo. Dočekala me u suzama u poljskom gradu Bydgoszczu, gdje je održano SP za taj uzrast.
Kroz razgovor nekako je bilo lakše, i to je natjecanje odradila lakše, sigurnije, s više uspjeha, tako da smo se mirnije vratili u Split. U te prve dvije godine stvoreno je veliko međusobno povjerenje, naročito je važno da je ona vjerovala u to što kažem, naročito je na natjecanjima to bilo važno, gdje se odluke donose u trenu i natrag više nema. Stvorila se dobra kemija, razumijevanje (to je ostalo i do kraja karijere), ponekad je bilo dovoljno da je pogledam i da razumije što želim reći, slično kao u vrhunskim i jako uigranim ekipama u kolektivnim sportovima, ili vrhunskim bendovima koji na bini pred tisućama ljudi ponekad moraju improvizirati, i uspijevaju jer tako dobro poznaju jedni druge. To samo govori u o Blankinoj inteligenciji, bez koje nema vrhunskog rezultata. Također se podrazumijeva njezin vrhunski talent, samodisciplina, pogotovo otkad je ušla u profesionalne vode. Da sada puno ne spominjem već poznate Joškove muke i borbe za elementarne uvjete, bez kojih ni govora ne bi bilo o vrhunskom rezultatu, ni njegovu neupitnu stručnost.
Interesantno je prisjetiti se detalja o kojima se ne zna i koji govore o tome koliko sitne stvari ponekad prelome uspjeh ili neuspjeh, na primjer OI 2000. godine Sydney, kiša curi od četiri-pet ujutro... Prije ulaska u call room treba obaviti zagrijavanje, treba napraviti i neke probne skokove iz kratkog zaleta, što smo tada radili prije natjecanja, koji, ako bi bili uspješno napravljeni, Blanki bi davali sigurnost i samopouzdanje za samo natjecanje. Osnovno zagrijavanje obavila je u zatvorenom prostoru, ali za probne skokove treba izaći na kišu, kažem joj: 'Nema smisla, previše pada', ona posluša, ali vidim joj u očima nesigurnost, kažem sam sebi, briga me i za kišu i za to što bi bilo bolje sada da se ne smoči jer do natjecanja je još više od sat vremena, samopouzdanje i mir pred natjecanje je 100 puta važnije. Kažem joj: 'Ako ti trebaju ti skokovi iz kratkog zaleta, idemo, nije problem, presvući ćeš se, bit će u redu...'
Uputimo se van na stazu uz podsmijeh nekih tadašnjih zvijezda. Samo se smijte, promislim i ništa ne govorim. Blanka sjajno odradi te skokove, puna sigurnosti uđe u call room, sjajno odradi to natjecanje. Skočiti 192 na OI sa 16 godina pred, to jutro, 92.000 gledatelja zaista je odlično, bez obzira na to što je to bilo nadomak finalu, ali i ne finale. Na krilima takvog dobrog nastupa odlazimo u Čile i za dvadesetak dana pobjeđuje u neizvjesnom natjecanju. Titula svjetske juniorske prvakinje je nedugo poslije toga Blanku gurnula u profesionalne vode. Što bi bilo da nismo izašli na onu kišu na probne skokove 20 dana ranije u Sydneyu, ne znam, možda bi bilo isto, možda i ne bi. O tim detaljima govorim. O počecima profesionalne karijere, kad organizatori mitinga nisu dopuštali pratnju trenera na svakom natjecanju (mogu ići samo treneri najboljih), kasnije nije bio problem. I tako na čuveni miting u Zürichu ode Blanka sama, ja sjedim sam u kafiću, ljetno doba, svi su na terasi tog kafića, gledam miting i na vezi sam, porukama, s Blankom. Kad uspijem vidjeti skok, pošaljem: korigiraj to i to. Nevjerojatno, ali funkcionira, njena snalažljivost i inteligencija da u trenu prepozna što treba, preko obične poruke, dolazi do izražaja. Natjecanje napušta sa 201. osobnim rekordom i novim hrvatskim rekordom, do tada je rekord od 200 cm dijelila s Biljanom Petrović.
Ostala mi je u sjećanju jedna odluka, nikada neću znati je li bila dobra ili ne. Takve odluke se moraju donijeti u određenom trenutku, poslije je gotovo. Bilo je to 2002. godine u finalu europskog prvenstva za seniore u Münchenu, koje je uslijedilo nakon obrane titule svjetske prvakinje. Ostao je treći pokušaj, bilo je već izvjesno da će, ako skok bude uspješan, ta visina donijeti brončanu medalju. U tih nekoliko sekundi dvoumio sam se da li vratiti zalet natrag ili ne, staza je bila potpuno mokra, zbog kiše. Ako Blanka zalet pomakne natrag, bilo me strah veće brzine zaleta i mogućnosti da noga na odrazu prokliže. Rekao sam joj da ostavi sve kako jest samo da zadnjim koracima malo čvršće pritisne stazu. Pokušaj je bio neuspješan, Blanka je završila natjecanje na 5. mjestu. Peti rezultat imala je prije prvenstva od svih prisutnih skakačica, tako da je natjecanje s te strane bilo uspješno. Ipak, još dugo poslije kroz misli mi je prolazilo da je trebalo zalet vratiti natrag, da bi onda prva seniorska medalja bila osvojena. Možda mi je takav dojam ostao jer je pokušaj bio neuspješan, što ne znači da bi bio uspješan da je odluka bila drugačija, ne znam... Inače, ovo piše trener koji bez lažne skromnosti tvrdi da je imao, doslovno, stotine ovakvih dilema, ali samo za ovu nisam siguran da je bila ispravna. Nije se jedanput dogodilo da su moje kolege nakon natjecanja došle i govorile nešto u stilu: Ti si kriv što sad nemam medalju, ili u šali: Ubit ću te, ti si kriv... Svi su oni bili svjesni kako je dobro Blanka pripremljena u svim segmentima, fizičkom, tehničkom, psihološkom... ali samo ti treneri znaju da se u nekoliko sekundi može sve prosuti ili da tvoj atletičar odlazi s natjecanja kao najbolji.
S tog istog natjecanja, ali kvalifikacija, me veže još nekoliko neobičnih i teških trenutaka. Uz Blanku, brinuo sam na tom natjecanju o tada našoj drugoj odličnoj skakačici uvis Neveni Lendjel, čija trenerica nije smjela ići na EP zbog nedostatka novca (uvijek ista priča). Kvalifikacije su se održavale uobičajeno, tako da su skakačice podijeljene u dvije grupe po 15-ak skakačica u svakoj, istovremeno na dva skakališta, koja su jedno blizu drugoga. I sada ono nevjerojatno, desilo se na nekoliko skokova da Blanka na svom skakalištu u grupi A i Nevena na svom skakalištu u grupi B kreću istovremeno, ne mogu im reći da čekaju jedna drugu, jer za skok imaju samo jednu minutu. Ne pada mi napamet da gledam samo jednu, a da za drugu ne znam što je napravila i onda ne znam reći što promijeniti za idući skok. Doslovno, jednu gledam jednim okom, drugu drugim, mozak samo što ne eksplodira. Uspijevam registrirati sve. Odlazim nakon svakog skoka do Blanke pa do Nevene. Sjajno su se borile jedna i druga, Blanka prošla u finale, Nevena je ukupno (zbroj obiju grupa) bila 13. Za finale treba biti u prvih 12, ali ipak odličan nastup mlade Puljanke. Nakon natjecanja me uhvatio neviđeni umor...
Slično kao kad sam podivljao 2008. u finalu svjetskog dvoranskog prvenstva, kad su organizatori, u jeku borbe za zlato između Blanke i Jelene Slesarenko, Blanki sa staze pomaknuli oznaku s koje kreće u zalet. Skok uvis bio je na samom kraju natjecanja, već skoro sve ostale discipline gotove, i neko tko je zadužen za red u dvorani misli da je sve gotovo i miče oznaku. Blanka se okrene, vidi nema oznake, gleda u mene i viče: 'Odakle sada da krenem?!' Kažem joj: 'U odnosu na prvu stazu dvije stope prema unutra, prema skakalištu.' U to uopće nisam siguran, otprilike znam da je tako, ali ne znam točno. Ni pola problema da nije u pitanju borba za svjetsko zlato. Znam da je sigurnost atletičara u tom trenutku najvažnija. To dvije stope prema unutra od prve staze s tolikom uvjerljivošću izgovaram da i sam povjerujem da je tako. Ubrzo dolazi trenutak istine. Već u sredini zaleta vidim da baš nije kako treba i da je trebalo reci tri stope prema unutra, međutim Blanka se odlično snašla u tom skoku, malo je produžila korake u sredini zaleta da bi na kraju zaleta u zadnjim koracima bila gdje treba, skok je bio uspješan, i već za idući skok korekcije su napravljene, zalet je uštiman i nakon dobre borbe 203. zlato sa svjetskog dvoranskog prvenstva.
U svakom slučaju, uzbudljivo je bilo stalno.
Ipak, kad su počeli problemi s ozljedama, a tu bih kao prijelomni trenutak istaknuo prisilni povratak s priprema u Južnoj Africi 2012., nije više bilo toliko zadovoljstva u tim itekako reduciranim natjecanjima, a to se odnosi i na treninge. Spomenut ću samo detalj sa zadnjeg natjecanja na Olimpijskim igrama u Riju 2016., kad se liječniku koji joj je prije nastupa davao injekciju u tetivu, da smanji bol za vrijeme natjecanja, ukočila ruka, jer ni njemu sigurno nije bilo lako. Sve je on uspio završiti kako treba, ali to pokazuje kakve su okolnost bile u to doba. Blanka je junački, uz bolove, izvukla to natjecanje i završila karijeru s olimpijskom medaljom. Siguran sam da joj je to natjecanje najviše uzelo energije i živaca, i da je to bilo za nju najzahtjevnije natjecanje, mada nismo tako to analizirali. Na takav način nije više imalo smisla dalje se natjecati.
Sada, na kraju, ostala je soba puna različitih uspomena, puna akreditacija (službeni dokumenti), njih 34 s velikih natjecanja, europskih i svjetskih prvenstava te olimpijskih igara, i još oko 250 akreditacija s raznih drugih natjecanja. Soba puna dugih 25 godina intenzivnog života na skliskom terenu, gdje je sutra uvijek neizvjesno, promijeni te sve to vrijeme, svi ti sjajni ili teški trenuci, gledaš sada na svaki dan drukčije, sve više cijeniš.