Za koji ćemo dan odbrojavati brojke. One do konca ove, začudo iako neparne, ali ipak olimpijske godine. Znače li Mateji Jelić nešto brojke 21:15? Prvi upit olimpijskoj pobjednici prilikom njezinog posjeta našoj redakciji, a neposredno prije negoli ćemo joj uručiti za najbolju Hrvaticu u sportu olimpijske 2021. Dakle, 21:15?
"Hm..."
To nije večernja ura, nije još ni silvestarsko odbrojavanje. To je bio rezultat finala u taekwondou, kategorija do 67 kg za djevojke između vas i Engleskinje Lauren Williams, ali... Toliko je bilo za Williams samo 19 sekundi prije kraja!
"Ajme, zaboravila sam, ha, ha. Još vas slušam, pomislila da nije neka zagonetka."
Nije zagonetka, iako jamačno jest još uvijek začudno Williamsovoj kako je uspjela izgubiti u 19 sekundi, do konačnih 25:22. Čudesna završnica. Tih je 19 sekundi obilježilo vam cijelih 365 dana 2021.
"Znala sam, kada sam gubila, da je borba pri kraju. Nisam znala točno sekunde jer to ni ne volim znati dok se borim. Znala sam da je blizu i znala sam... il' ću okrenuti ili izgubit'. A ne želim izgubiti!"
Je li zapravo tijekom borbe pratite rezultat, ako već ne i vrijeme ili se potpuno "isključite"? Mijenjate li taktiku tijekom borbe ovisno o kretanju ili se od početka do kraja držite postavljene taktike?
"Trener uvijek kaže što da radim cijelu borbu, tri runde, a svaka traje po dvije minute. Trener mi uvijek kaže - "Prvih 30 sekundi i zadnjih 30 sekundi su najbitnije, tada ćeš slomiti suparnicu i kad osjetiš da je slomljena". Tako da sam podsvjesno se već naviknula ići istim načinom, krenuti jako i jednako tako jako završiti. Tako sam se borila i u finalu Tokija, i trudila sam se da ništa ne radim drukčije od svih dotadašnjih turnira, finala Grand Slamova."
Kako vam se sviđa ovaj, u Dalmaciji bi rekli "šušur" prosinca koji je u vašem slučaju baš intenzivan i poseban, jer skoro pa da idete od svečanosti do svečanosti, od proglašenja do proglašenja...
"Malo me strah. Zato što nisam naviknula, a moji ciljevi su puno veći od ovoga što sam napravila. I onda me strah da je to sve, da je kraj. Onda u podsvijesti znam da moram jako i dalje raditi, a opet sam svjesna da ne mogu forsirati, moram polako, sve će doći u svoje vrijeme. Opet, želim pokazati baš sada da mogu i još jače i više."
Oprostite, ali kome želite pokazati? Želimo reći, pa cijela je Hrvatska tog 26. srpnja sve vidjela, pokazali ste i dokazali snagu, kvalitetu, kao i sposobnost s nošenjem imperativa favoritkinje jer ste kao takva, kao favoritkinja za zlato i došli u Japan.
"Sebi! Najviše samoj sebi želim pokazati da mogu još. Od sebe uvijek očekujem najviše, ali eto ovaj sam prosinac odlučila malo uživati u ovim nagradama jer mislim da ću tako onda i dugoročnije trajati."
Spomenuli ste još nešto "...moji su ciljevi puno veći...". Ne trebamo podsjećati da je olimpijsko zlato najveći postojeći cilj u sportu. Sad, viši može biti jedino ako "pucate" na drugo, pa treće olimpijsko zlato...
"Pa, to je to, ali i ne samo olimpijsko zlato. Ima još puno natjecanja. I svjetskih i europskih prvenstava. Svjesna sam da ne mogu uvijek biti prva, a to me isto plaši zato što mi je to najbolji osjećaj. Kad sam druga ili treća ili kada izgubim, osjećaj mi je užas, premda od tih stvari također nešto naučim. Makar, ja smatram da ne trebam više učiti, ha, ha, mislim ne na takav način. Cijelo vrijeme se ja borim sama sa sobom. Zato kad mene ljudi pitaju "koja mi je najveća suparnica", ja pokažem na sebe. Svaki dan vodim tu bitku, ali kada ju dobijem, zadovoljna sam."
Matea je doslovno pokorila taekwondo svijet ove godine. Ovih dana, pa i inače, od srpnja mjeseca stalno se priča o Mateji olimpijskoj pobjednici, zlatu iz Tokija. Jasno, to je najveći domet, ali mnogi zaborave da je ova djevojka samo tri mjeseca ranije, u travnju u Sofiji osvojila i naslov europske prvakinje. Usput, baš spremajući se za put u Sofiju, Matea je svojem treneru onako, nonšalantno rekla - "Osvojit ću europsko i olimpijsko zlato". Hrabra izjava, posebno za sportašicu koja vodi svakodnevne borbe sama sa sobom.
"I svjetsko je trebalo biti, samo su svjetsko otkazali. To sad ispada prepotentno, umišljeno, ali ne, samo sam osjetila da je vrijeme. Sad je došao taj trenutak. Puno sam gubila, puno sam hajdemo reći propatila kroz sport. Nisam bila sigurno zašto se to događa, zašto gubim. Uvijek sam bila spremna i jaka, samo psihički, mentalno nisam bila dorasla tim rezultatima. Sada, kada je sve to došlo i posložilo se, sada sam svjesna da je taj presing koji mi se sada događa, drukčiji nego onaj prije. Da mi se tada dogodio ovaj rezultat, ne bi bila spremna na ovo sve. Zato mi je trener govorio - 'Polako, nije još tvoje vrijeme za osvojiti sve. Vjeruj mi, puno je sportaša došlo, uzelo nešto i samo nestalo. Ako želiš dugoročno trajati, nisi još spremna za to i vjeruj mi'."
Trener je, ako to još netko ne zna, Toni Tomas.
"Bilo mi je teško sve to vjerovati, nije lako to jako mladoj osobi tada tako shvatiti i postupiti. Tek sada, kada je sve završilo, sam svjesna zašto je sve bilo tako kako je bilo."
Iz krugova bliskih Matei smo još početkom ove kalendarske godine čuli i kako će Matea sigurno osvojiti zlato u Tokiju, pod jednim preduvjetom. Da vjerno posluša trenera. Naime, danas je beskrajna vaša vjera i predanost treneru, ali nije tako bilo u početku.
"Svim ljudima je teško samo tako, preko noći povjerovati nekome. On me preuzeo kada sam došla u Marjan (2016.). Tad smo se tek bili upoznali i trebalo je proći par godina. U Tokiju sam ga sve slušala! Prije toga ga istina, puno puta ne bi poslušala. Izgubila bi u zadnjim sekundama, išla bi nešto raditi na svoju ruku."
Koliko je teško steći povjerenje Matee Jelić?
"Ne znam jesam li oprezna jako, ali trener mi uvijek kaže, i danas, da mu dugo nisam vjerovala i da se još uvijek s tim borim, te da ne vjerujem baš ljudima. Uvijek vjerujem svima iz obitelji. Postoje ipak ljudi koji su blizu, koji su tu uz mene, oni su moje sidro i oni me drže, njima vjerujem. Ljudi koji su dugo uz mene i onda kada mi je najteže."
Kada smo razgovarali, malo nakon tokijskog zlata, dojmila nas se jedna vaša misao. Djevojke koje tek kročila na pobjedničko postolje, u čiju su čast intonirali Lijepu našu, olimpijskim lovorikama ovjenčana i onda velite - "Sve je to u redu, zlato, sport, vrh, ali to nije svrha i bit života".
"To te samo "pojede". Ako se cijeli pojam sreće svodi na to, jesi li osvojio ili ne, onda nije dobro. Nećeš dugo trajati. Ne kao sportaš. Treba pronaći neke druge ljubavi u životu. Na cijelom putu. Trening je možda 2-3 puta dnevno, nije malo, ali dan je puno duži. Između tih treninga ima puno stvari koje vode do toga da budeš najbolji. Na kraju krajeva, u taekwondou, karijera sportaša traje, ako bude zdravlja, do 30. godine. Zato se trudim pronaći ljepotu u svim stvarima, ne samo u taekwondou ma koliko ga volim. Radim na tomu."
To je, rekli bi cjeloživotni proces.
"Naravno, svaki dan se moram "srediti" i misliti tako. Zato što sam skužila da imam puno i loših dana i da mi je teško, da sam loše volje, a shvatila sam da nije do sporta nego moram se "vratiti nazad" i biti u sadašnjosti. Da budem više zahvalna. Puno malih stvari na kojima moram raditi svaki dan, od jutra kad se probudim."
Dosta zanimljiv način razmišljanja, vrlo zreo za mladu djevojku. To je utjecaj obitelji, knjiga, okoline...?
"Svega pomalo. Pokušavam raditi na sebi. Čitam puno knjiga, imam ljude oko sebe koji su napravili ono što sam ja uvijek htjela i slušam njih, kako su oni to ostvarili. Možda malo i Crkva, svakako. Zamišljam si da je cijeli svijet nekakva knjižnica i onda se trudim pokupiti što više informacija. Opet, istodobno bi htjela imati i svoju "glavu", znati što je najbolje za mene. Pronaći nekakvu ravnotežu."
Jeste li nakon Tokija postali prepoznatljivi na ulici i koliko je olimpijsko zlato podignulo taekwondo?
"Prvo što sam ja jako sretna da ljudi više ne govore karate, nego taekwondo i znaju razliku. Pitaju me i za bodove i sve ono što sam uvijek htjela, da taekwondo ljudi prepoznaju."
Dakle, bili ste neko vrijeme i "karatistica"?
"Ma, uvijek! Stalno karate, nikad taekwondo. Ljudima je sve to isto bilo, a sada već nije isto. Sada razumiju i sve više, zbog toga sam najsretnija."
Što vam je draže, u čemu se osjećate najugodnije - trenirka, traperice ili večernja haljina?
"Kimono. Odnosno, dobok."
Imate li problema sa skidanjem ili nabijanjem kilograma je morate održavati svoju kategoriju do 67? Kako rješavate prehranu odnosno postoji li nešto što izbjegavate?
"Imam problema i skidam po 3, pa do 5-6 kg prije natjecanja, ovisno koliko sam disciplinirana ranije. Problem je što sam visoka, to su sada svi primijetili da sam visoka za svoju kategoriju, a ne želim ju mijenjati. Volim tu žrtvu raditi jer onda osjećam kao da mi je teže, a volim izazove. Mnogi mi vele da odem u tešku kategoriju, ali ne želim jer svi biraju neki lakši put, a ja baš želim ovaj teški. Za svako natjecanje se dobro namučim i onda se osjećam još jača. To me hrani. Trudim se jesti što zdravije, ali volim slatko, samo se pazim."