Mnogi će s pravom reći da su i loši kriteriji bolji izbor od situacije u kojima ih uopće nema. Međutim, kada kriteriji rezultiraju potpuno nakaradnim rezultatima, onda bi se netko ipak trebao potruditi i proraditi na njima. U suprotnom će se - poput Hrvatskog olimpijskog odbora - osramotiti pred kompletnim sportskim svijetom.
Po kojoj je to logici Ante Kostelić od vrhunskog postao vrsni trener? Kako je moguće da trenera koji je stvorio Ivicu i Janicu Kostelića više ne držimo vrhunskim? I kako je uopće moguće da netko tko je 20 godina bio vrhunski trener odjednom to više nije? Zato što više ne trenira ni Janicu ni Ivicu?
Prije nekoliko tjedana delegacija Njemačkog skijaškog saveza došla je pred Antu Kostelića ponudivši mu briljantne uvjete - od financija do svih mogućih skijaških stavki - da zajedno s braćom Kolega, koje trenira od ove sezone, prijeđe pod njemački stijeg. Gips bi u njihovoj reprezentaciji zadržao potpuno samostalnost i slobodu rada, jer dakako da Nijemcima ne pada na pamet rezati krila čovjeku koji je stvorio Janicu i Ivicu i koji se u prethodnih 15 godina rezultatima narugao cijelom svijetu, a posebno velesilama poput Njemačke.
Nijemcima ne smeta činjenica što Gips u kolovozu puni 80 godina jer oni jako dobro vide što i kako Gips radi s Eliasom (20) i Samuelom (18) Kolegom. I ne dvoje da će mlada braća uskoro izrasti u skijaše svjetske klase jer sve i da nisu predodređeni za takve visine, u Gipsovim je rukama (još) uvijek sve moguće.
I umjesto da mu se kompletna Hrvatska - baš kao što je to svojom ponudom učinila i Njemačka - nakloni što sa 80 godina ima energije i želje krenuti u još jednu skijašku pustolovinu, mi mu oduzimamo status vrhunskog trenera. Zamislite da takva vijest obiđe svijet; Hrvatska Antu Kostelića više ne vrednuje kao vrhunskog trenera. Čovjeka koji je s dvije žičare u zemlji u kojoj živi stvorio najnevjerojatniju priču koju je skijaški svijet ikada vidio. I koji je sa 80 godina spremno prihvatio novu životnu avanturu, u kojoj dva talentirana i krasna mladića pokušava odvesti na olimp.
Kako gorko zvuči spoznaja da živimo u zemlji u kojoj deset olimpijskih medalja i četiri osvojena Svjetska kupa tako malo znače. I da smo zbog tisuću ili dvije kuna spremni poniziti vizionara i genijalca koji ih je doslovno svojim rukama iskovao. A koji je još jako daleko od toga da kaže kako je njegov trenerski put završio...