Bilić-express u Istanbulu, gaženje Hiddinkove trupe koja je kraj “novorođenih Boysa” izgledala nemoćno i jadno, tih urnebesnih 3-0 protiv Turaka što su ozdravili hrvatsku nogometnu reprezentaciju nakon kvalifikacijskog kroničnog kašlja i pogurnuli je kroz dogiravanje na Euro, svakako je jedan od najpamtljivih trenutaka naše sportske 2011.
Pa, iako ćemo godinu na izmaku pamtiti po tome što je Hrvatska opet izborila nogometni Euro, i Bilić i njegovi dečki složit će se da 2011. ipak nije bila godina za koju bi poželjeli da nikada ne završi. Jer, dečki su protiv Grčke odigrali najgoru utakmicu svoje generacije, a protiv Gruzije u Tbilisiju, pa i u Splitu nisu djelovali ni uvjerljivo, a kamoli moćno. Bilić je živio na rubu otkaza od travnja i šokantnog poraza u Gruziji, u listopadu je nakon debakla u Ateni već bio bivši i samo ga je Mamićeva “velevizija” nekoliko dana kasnije spasila od trenutne giljotine. No, Bilić je valjda napokon shvatio da život izbornika čini krug raja, pa krug pakla i tako unedogled, do ostavke ili otkaza.
Zamislite koliko je tek uspjeha iza Blanke Vlašić kada u njezinom spomenaru 2011. neće biti na ružičastim stranicama unatoč osvajanju Dijamantne lige i srebrne medalje na SP-u. Prelamanje odluke ići ili ne na SP, Blanka je ocijenila jednim od najtežih trenutaka u svojoj sportskoj karijeri. Načele su je ozljede, najprije koljena, pa tetive, Čičerova je skakala impresivno, a ona se prečesto mučila na visinama koje je inače preskakala prije prve kave. Nije htjela u predolimpijskoj godini narušiti svoje samopouzdanje debaklom, a opet nije htjela da je smatraju kukavicom. Na kraju je odletila u Koreju u suzama, a vratila se s osmijehom.
Kostelićeva bajka
Obrnutim je pak putem u veliku sezonu zakoračio Dinamo. Započelo je osmijehom oko cijele glave nakon muškog pariranja Ronaldu i Realu, a na kraju su i suze presušile od jada i blamaže protiv Lyona. U ljeto se činilo da bismo napokon mogli svjedočiti Dinamovoj godini za almanahe, stadion je propupao pod kozmetičkim zahvatima, ljudima se dopao, kao i ulaznice za kunu, kao i golijada protiv Malmöa, kao i Sammirova briljancija, kao i Liga prvaka i Real u Zagrebu. No, vrlo su brzo i mediji i navijači zavapili “sačuvaj nas Bože Dinama u Ligi prvaka”. Kako su kopnili igra, energija i duh Dinamove momčadi na terenu, tako su bujali Mamićevi monolozi. Što je Jurčićeva momčad bila tiša i nevidljivija, Mamić je bio glasniji i sveprisutniji. Dakle, s Dinamom, i Ligi prvaka unatoč, ništa nova ni u 2011.
Za razliku od dinamovaca čiji snovi najčešće završavaju kao noćna mora, jedna obitelj postojano, već godinama svoje snove pretvara u stvarnost, a stvarnost u bajku. Ivica Kostelić je u 32. godini sa sedam pobjeda i devet postolja u Svjetskome kupu pridodao trima Janičinim velikim kristalnim globusima napokon i svoj. Krenuvši ni iz čega, a opet s onim najvrednijim, ljudskim materijalom i vjerom, otac i sin ostvarili su svoju životnu misiju. Ali, ne misle da su stigli do kraja, jer oni se ne natječu isključivo za slavu, novac i odmjeravanje s drugima, oni neprestano odmjeravaju snage sa samima sobom i pronalaze izazove unutar sebe. I zato su neponovljivi i neuništivi!
Na hrvatskoj sportskoj karti ozbiljno su zaživjela dva projekta - Cedevita i Medveščak - obrazac kako se racionalno i odgovorno može gospodariti i uspjeti. Emil Tedeschi svoju je ljubav za košarku, poslovni gen i vlastiti kapital ujedinio u košarkaški projekt Cedevita na čije je utakmice uspio dovesti i 5000 ljudi, čija je momčad pobjeđivala bivše euroligaše te izborila Final Four Eurokupa.
Tedeschijev pandan u hokejaškom svijetu, mladi menadžer Damir Gojanović, predsjednik Medveščaka, autor zagrebačke ledene bajke, znao je da Zagreb ima hokejašku publiku, iako danas na medvjede dolaze navijači iz cijele Hrvatske. Uvijek puna dvorana, sjajna navijačka atmosfera, financijska stabilnost s proračunom od 12 milijuna kuna, novi veliki fan shop u središtu Zagreba, nikad jača momčad, impresivna serija pobjeda, u vrhu na ljestvici EBEL lige..., Medveščak ne da nije “plesao samo jedno ljeto”, nego se nestvarno brzo prometnuo u zagrebački sportski brend na koji su mnogi ljubomorni.
Njezin se posao vidi samo jedan dan, ali traje cijelu godinu, a prošlog je ljeta proizveo neviđenu euforiju, a karte za jedan atletski događaju Hrvatskoj nikad nisu bile skuplje i traženije. Ona je bivša atletičarka, Ivana Brkljačić koja kao direktorica zagrebačkog mitinga, popularnoga Hanžeka, radi sjajan posao koristeći svoje izvrsne relacije iz svijeta sporta i menadžerstva. Ovogodišnje izdanja mitinga bilo je nikad jače u 61-godišnjoj povijesti. Kremu svjetske atletike predvodio je najbrži čovjek na planetu Usain Bolt, te čak 7 svjetskih prvaka.
Junak našeg doba
Hrvoje Maleš imao je zašto okrenuti rundu na svakom splitskom kantunu 26. travnja. Tog je dana anonimni 32-godišnjak s pedigreom u bankovnom biznisu postao najmlađi predsjednik Hajduka. Dovoljno da 2011. pamti dok je živ. Bondovska akcija u suradnji s USKOK-om u kojoj je raskrinkao korupciju u vrhu nogometne sudačke organizacije prometnula ga je u finalu godine u junaka našeg korumpiranog doba.
Društvo iz Rusanove koje je u finalu godine ostalo ‘kraće’ za dva člana prinudno preseljena u Remetinec rado bi da 2011. nikad nije bilo, premda će im, barem tako sugerira i kalendar Maja biti još gore, ako ne i najgore u 2012. Vlatko Marković podjednako je skandalozno, baš kao i godinu ranije, vladao hrvatskim nogometom i 2011. - netolerantan za svako drugo mišljenje, nedostupan za svaki pravi odgovor, nepristojan spram javnosti. Iako je pola njegove vlade ogrezlo s one strane zakona, Marković ne poznaje moralnu i društvenu odgovornosti i bori se, ne za nogomet, nego za svoj stolac.
Kad mislite da hrvatska košarka niže ne može - ustoliče Joku Vrankovića. Propao je prvo s reprezentacijom ostvarivši povijesni minimum ispavši s Eura a da se nije plasirao ni među 12. No, društvu u Ciboni Vrankovićev gubitnički CV nije smetao da ga ostave na klupi, pa je i Cibona s Jokom doživjela neke povijesne minimume. No, nije Joke kriv, on je samo posljedica dugogodišnje žabokrečine, a ove je godine samo postao njenim simbolom.
I Sandra Perković jedva čeka da završi 2011. Lani je postala europska prvakinja u bacanju diska i taman kad smo već mjerili svjetski i olimpijski tron, u lipnju je stigla šokantna vijest - Sandra je bila dopingirana nakon dva mitinga Dijamantne lige. Atletski sud presudio joj je 6 mjeseci suspenzije, jedna je sezona u suzama otišla u vjetar, a sumnje atletskog svijeta, na žalost, ostat će zauvijek.
No, Sandra će se vratiti, ali neki više neće. Nakon gotovo dva desetljeća uspješne borilačke karijere Mirko Filipović prvi put je dočekao godinu bez pobjede.
U dva nastupa tijekom 2011. pretrpio je dva teška nokauta u UFC-ovu kavezu i na kraju ostao bez novog ugovora s američkom organizacijom. Zub vremena nagriza svakog sportaša koji ne osjeti kad se treba povući.