Na pitanje "zna li kakav mu se doček sprema", Damir Martin je u petak odgovorio "pojma nemam, znate koga morate nazvati za odgovor". Tatu Borisa Martina, naravno. Niti jednom se Damir nije vratio u Zagreb nakon nekog od svojih uspjeha, a da nije imao poseban doček...
- Povest ćemo dječicu iz kluba, majice će biti gotovo prije polaska na aerodrom, moramo mu nešto pripremiti - bio je očekivani odgovora tate Martina.
Iz Vukovara su supruga i on došli u Zagreb u svoj mali stan pogledati olimpijsko finale, a priključili su im se prijatelji.
- Darko Mikić je i moj ratni drug i moj kormilar, njegove tri kćeri su isto veslačice, krenuli su u 23.00 s Paga, pozvonili u pola 3 i zajedno smo gledali. Ne znam kako je bilo u zgradi, ali znam da je kod nas bilo bučno. A što ću, stavit ću rakijicu i konjak na stolić u ulazu da se ispričam susjedima.
Iako čisto sumnjamo da će se susjedi žaliti. Obitelj Martin je cijela u veslanju, veslao je djed, veslali su roditelji, brat...
- Nama je svima veslanje bila ljubav, ali Damir je to pretvorio u nešto više, obilježio je cijelu našu porodicu.
Jeste li očekivali da će osvojiti medalju?
- Predvidio sam da bi mogao do medalje, ali do koje i hoće li doista i biti medalja nisam mogao znati. Ali sam znao sam da će napasti, e sad, samog sebe ili ovog do sebe... Tko može znati što je skifistima u glavi, oni su posebni. Ali sam znao i da neće pustiti do kraja, da će dobaciti najdalje što može.
Damir je cijeli vulkan emocija, kako je roditeljima gledati njegove nastupe, izjave nakon njih...
- Kad njega gledaš ili odmah ozdraviš ili dobiješ infarkt, moraš uvijek biti spreman na sve - smije se otac.
- Nekad ne možeš disati, to ti napravi. Mogu si misliti kako je Peri i Srećku nekad s njim, ali i ta Srećkova komunikacija i humor, način na koji ga razumije, isto su razlog što se vraćaju doma s još jednom medaljom.