Ovog vikenda, u subotu i nedjelju 28. i 29. studenoga Međunarodni judo savez (IJF) obilježio je četiri desetljeća od prvog Svjetskog prvenstva za judašice. To premijerno natjecanje održano je u New Yorku u legendarnoj dvorani Madison Square Garden, a nastupale su Judašice iz 27 država. Među njima i Hrvatica Slavica Saraja, tada jasno još pod zastavom tadašnje države
- Put u New York je bio kao i cijela moja judo priča. Više slučajnost i bez nekog mog uzbuđivanja. Više sam sve to radila zbog drugih - prisjeća se gospođa Saraja.
- Sam početak 1978. godine, to je meni sada kao bajka. Dolazila sam sestri u posjetu, u Zagreb, koja je trenirala judo. Od najmanjih nogu sam se voljela potući s braćom i drugom djecom. Gledala sam te treninge i komentirala: “Vi se tu samo gurate, ja da dođem, sve biH vas razbila”. Znala sam se tući, svi smo se tukli u mom selu Jabučeta kod Bjelovara - uz smijeh prepričava Slavica Saraja svoje judo početke, koji nisu bili i njeni sportski počeci.
- Prvo sam bila rukometašica. I to jedna od organizatorica ŽNK Bjelovar. Godine 1977. s profesorom tjelesnog smo osnovali rukometni klub.
Trenirala samo petkom
Dolaskom u glavni hrvatski grad otpočeo je i njezin judaški put.
- Došla sam u Zagreb, spremna naučiti prve korake. Mislili su da nemam pojma, ali tad je trener Slobodan “Grizli” Romanić napravio malo, neslužbeno prvenstvo Zagreba, kao pripremu za Prvenstvo Hrvatske. To je bilo prvi put da ulazim na tatami. Uhvatila sam suparnicu i nekako ju bacila. Ja sam nju bacila bez pravila. To sad znam, tad nisam to ni blizu shvaćala - govori Saraja.
Kaže kako nikad nije bila uzbuđena oko prvenstava i velikih natjecanja:
- Uvijek mi je to bilo više da radim zbog moje tri godine starije sestre Stanke jer mi je trener govorio da sam dobra. Nju nisam nikada bacila, prema njoj sam bila jako obrazriva. Inače, na treninge bi išla samo petkom u Zagreb i vraćala se autobusom u pola 1 u noći. Kakva vremEna! No, jednom sam treneru rekla da ako se popne na drvo bez grana, da ću postati prvakinja Jugoslavije. I on uspije. Ništa, sad sam ja imala tu obvezu. I... Osvojila sam 1980. u Subotici naslov prvakinje bivše države.
Nakon toga je slijedio put u New York, na povijesno prvo Svjetsko prvenstvo za žene.
- To cijelo Svjetsko prvenstvo je za mene bila više kao predstava, više privatno nego natjecateljsko. Vodio nas je neki Makedonac, koji s judom i engleskim jezikom nije imao veze. Reprezentacija se sastojala većinom od djevojka iz Slavonije, Subotice i slično, ruralnih krajeva uglavnom. Rijetko tko je znao engleski, a ja sam se trudila da objasnim i rukama i nogama. Učila sam engleski 7-8 godina. Cijela ta neorganizacija me baš demotivirala. Glavno opterećenje mi nije bio nastup na Svjetskom prvenstvu, nego samo da se ne izgubimo u tolikom gradu. Nitko nije bio iz standardne reprezentacije, nego su svi bili politički postavljeni, da vide New York - napominje Slavica Saraja.
- Počelo je već tijekom leta, kada je član te naše ekspedicije, neki visoki, pretili Crnogorac imao traumu od vezanja u zrakoplovu. Čovjek se nikako nije želio vezati. Skoro se potukao s kopilotom, baš nam je to bila neugodnost. Mi smo cijeli dan samo o tome pričali i nismo uopće o nastupu.
Svi smo bili sirovi
Međutim, po dolasku u New York dogodovštine su se samo nastavile:
- Svidio mi se neki judaš Azijat, Garry. Na završnoj večeri je napravio cijelu predstavu. Uzeo je ikebanu s nekog stola i stavio ju pred mene pa uzeo ružu i donio je meni. Dalje, cijelo vrijeme u New Yorku smo mislili da jedemo samo pileće batke. Tek pred kraj nam je netko rekao da su to žablji kraci. Prvi put sam u životu jela žablje krake. Što ćete, sve smo bili sa sela, nismo bile educirane.
Kada je riječ o nastupu na Svjetskom prvenstvu, Slavica Saraja se prisjetila borbe s Njemicom Classen, koja će na koncu osvojiti srebrnu medalju.
- Vukla me stalno u parter, izvukla mi polugu na ruci i pošteno mi je istegnula.
Slavica Saraja danas ne prati judo baš pomno, rijetko ga pogleda, ali jedno ipak ističe:
- Današnji judo je puno više napredovao, sada su finiji pokreti. Mi smo svi bili sirovi, napola izvježbani. Svjetska prvakinja u mojoj kategoriji do 72 kg, Francuskinja Triadou je bila više hrvač nego judašica. Bila je baš sirova.
Nakon New Yorka, Slavica je nastupila i u Istanbulu na natjecanju koje se zvalo Balkanski turnir.
- Tamo je jedan Turčin nudio 25 autobusa mom treneru Grizliju, da nastupam za Tursku.
Dakako, Saraja je ostala u Hrvatskoj, u zagrebačkoj Mladosti, a pokrenula je s vremenom i svoj klub - Fenor Nova Rača.
- Moram istaknuti Milana Miličevića, čovjeka koji mi je puno pomogao, za stvoriti taj klub. Milan je bio velika podrška, a ja sam stvorila tada i jednu prvakinju Jugoslavije u judu i imala sam najbolje juniorke u toj državi. Kad je počeo rat, uzeli su mi strunjače jer su im trebale za potrebe policije i vojske u ratu. Sad kad pogledam, nije mi uopće trebalo nastupanje po velikim prvenstvima jer sam se naživcirala zbog sudačkih odluka. Međutim, tijelo pamti sve treninge i ulaganja u njega, tako da je judo svakako dobra odluka za sve mlade.