Probili smo i tu barijeru. Napokon muška olimpijska medalja u taekwondou! Nakon Martine Zubčić, Sandre Šarić, Lucije Zaninović, Matee Jelić i kada smo već pomislili da su samo Hrvatice "opasne", pojavio se Toni Kanaet.
Dobro, nije se baš ni pojavio iznenadno, "pao s neba". Skrenuo je na sebe pozornost na nadareni "klinac" kada je 2009. u Zagrebu osvojio naslov kadetskog prvaka Europe. Prije pet godina, sada već jasno kao senior, postao je doprvak Europe u Montreauxu. Dvije godine potom, 2018. stigao je do kontinentalnog vrha postavši prvak Europe (do 74 kg). Već sasvim jasna ne samo naznaka, nego potvrda, dokaz da Hrvatska ima snažnog taekwondo aduta. Godinu potom, ponovo je u finalu EP, tada je osvojio srebro u Kazanju, ali do 80 kg. S različitih tzv. Open turnira ima ukupno 40 medalja, od toga 17 zlatnih.
To je Toni Kanaet. U Tokio je već otišao kao etablirani borac, ali i kao, zapisali smo to, solidan kandidat za medalju. U ponedjeljak je to i dokazao, s broncom do 80 kg.
Nego, pustimo taekwondo za prvu ruku. Kakva je bila torta? Vidjeli smo snimke iz Tokija, Matea i vi, svaki s tortom kao poklonom...
- Uh, odlična! Baš je bila dobra, meni barem, zato što ja obožavam voćne torte. Kao da su znali. Nisam inače znao, pa ipak su mi prve Igre, da se tako dočekuje sportaše. To je bio poklon iznenađenja u našoj Misiji Hrvatskog olimpijskog odbora. Torta i šampanjac, baš me iznenadilo jako ugodno. Sitnica možda, ali to me baš razveselilo.
Ono što nije nikakvo iznenađenje je olimpijska medalja. Znamo, doduše, da ste vi najavljivali zlato u Tokiju, pa onda i zlato u Parizu. Ostavimo zlato onda za tri godine pod Eiffelovim tornjem, ali ova bronca podno Fuji planine možda je neke u Hrvatskoj iznenadila, Tonija sasvim sigurno ne.
- Sportaš mora imati mentalitet takav da se cilja uvijek na najviše, tako je normalno. Samo s takvim pristupom možeš dati sve od sebe. Nažalost, onaj Rus koji me pobijedio u četvrtfinalu... Iako me točno deset puta već pobijedio, svejedno sam imao u glavi da ga ja mogu pobijediti...
Dobro, ali tom Rusu, a riječ je o fantastičnom Maksimu Kramcovu, koji je istog dana i postao olimpijski pobjednik, ipak možete biti zahvalni. Čovjek vas je "dovukao" prvo do Tokija, a onda posredno i do medalje.
- He, he, pa to sam mu i rekao. Pokušao sam, inače, za njega promijeniti malo taktiku, ali nisam uspio. Onda mi se otvorila prilika za broncu. Ponovo sam skupio snagu, pobijediti te dvije borbe u repasažu.
Spomenuli ste kako vas je poraz od Kramcova čak malo i naljutio?
- Ma je, zato jer me pomalo frustrira jer me on pobjeđuje uvijek, ali uvijek. Stvarno mislim deset puta. Mislim da je on borac s kojim sam se najviše borio. Pobijedim sve žive, a onda kad mi on dođe... Ali isto tako, koliko je loše, toliko zna biti i dobro. Ono što ste spomenuli, kako me "pogurao", stoji. Kako je on ušao u finale, mene je povukao u repasaž. Još ranije, budući da je osvojio tri Grand Slama i tako se plasirao u Tokio, na neki me način "povukao" na Olimpijske igre.
Samo kratko pojašnjenje, Toni je bio prvi "ispod crte" na ranking ljestvici, te je baš taj izravan plasman Kramcova, neovisno o poretku na svjetskoj ljestvici, pripomogao Tonijevom odlasku u Japan.
- Svejedno, ja i dalje želim jednog dana njega pobijediti. Rekao sam mu u Tokiju, prije dodjele medalja, zahvalio, kazao da mi je na neki način spasitelj, ali sam mu isto tako rekao da ću ga pobijediti sljedeći put. Jednom ću ja biti prvi. On se nasmijao.
Sada, nakon 2-3 dana, s kolajnom oko vrata i spomenuvši nam prije razgovora još kako nikada mirnije niste spavali, koju bi si ocjenu dali za nastupe u Tokiju? Jeste li ostvarili cilj? Znamo da je plan, želja bila zlato, ali jeste li zadovoljni s broncom?
- Prije Tokija sam rekao, budući da sam bio, da jesam u životnoj formi, osjećao sam se najspremnije ikad, bio sam uvjeren da ću odraditi jako dobre borbe. Ocjena? Nije možda neko moje najbolje natjecanje, ali sam imao najveću želju, bio najmotiviraniji kao nikad dosad. jako sam zadovoljan.
Ona priča s početka o muškoj, prvoj muškoj medalji u ovom sportu na OI, ali i činjenici da je puno više uspjeha djevojaka, žena i na ostalim međunarodnim natjecanjima. Je li razlog tomu možda ipak nešto jača, brojnija konkurencija?
- Ne bih tako rekao jer ne bi bilo korektno prema djevojkama, kolegicama. Imali smo dosad manje medalja, stoji, ali na zadnjim Igrama u Riju smo imali jednog predstavnika, Filipa Grgića. On je bio prvi muškarac. Sada smo već bili dvojica, Ivan Šapina i ja, a imamo jednu medalju. Možda dođe do trenutka kada će muški osvajati više medalje. Ne, nema to veze sa spolovima, konkurencijom kod žena i kod muškaraca. Možda više slučajnost. Najvažnije je da se dobro radi, pogotovo u mom klubu, u Marjanu. Imamo super trenera i izbornika reprezentacije, Tonija Tomasa, ali i inače dobre trenere koji znaju što rade. Na pravom smo putu i mislim da će biti samo još bolje.
Koliko je visina bitna u vašem sportu? Vi ste 196 cm.
- Ne, 193.
Pardon, uzvisili smo vas malo zbog bronce, bit će.
- Sigurno ima veliku ulogu, posebno u mojoj kategoriji, jedino što isto tako u mojoj kategoriji ima jako puno boraca moje visine ili čak i malo više. Tako da onda na koncu ispadne da i nije tolika prednost.
Koliko se dugo "kovala" ova medalja? Ne mislimo na zatvaranje u dvoranu zadnja dva mjeseca, to je bila finalizacija...
- Onog trenutka kada sam prešao u seniore, nakon srednje škole, sa 17-18 kada sam shvatio da je taekwondo moj život, da mu se želim posvetiti. Godine 2016. još nisam bio zreo za Igre u Riju, ali sam te godine osvojio prvu europsku seniorsku medalju i onda je počeo baš ozbiljan, sustavan rad. Od 2016. do 2021. sam skupljao bodove po turnirima, prvenstvima. To je bilo jako naporno i dugačko razdoblje za svaki bod jer na koncu je i jedan bod odlučivao o odlasku na Olimpijske igre.
Prva poveznica s taekwondoom, odnosno borilačkim sportom je bio otac, bivši boksač. Istina?
- Nije baš. Ja sam želio trenirati neki sport, a sad ne znam zašto su mi baš borilački bili tako osobito bliski. Slučajno je u moju školu jedan dan na prezentaciju, nama klincima, došao Toni Tomas i Veljko Laura pokazati kako izgleda trening taekwondoa. Svi su mi prijatelji krenuli tamo se upisati, pa i ja s njima, a na kraju mi se toliko taekwondo svidio da sam ja jedini ostao. Svi ostali su se s vremenom ispisali. Imao sam i ja fazu da se ispišem, ali su me treneri nagovarali "pa daj ostani", "pa razmisli malo" i tako. Onda su krenula natjecanja i medalje, e a kada su krenule prve medalje, onda me svaka nova vukla dalje. Osjećaj pobjede me zadržao u taekwondou. Onda sam se kao dijete divio uvijek Ani i Luciji Zaninović koje su iz istog kluba, dočekivali bi ih kada su se vraćali s velikih natjecanja. Uvijek sa želio imati rezultate kao i one, možda i bolje ako mogu. Nadam se da i hoću. I drago mi je što sam ja sada taj kojeg neki novi klinci dočekuju. Znam kada smo se Matea i ja vratili s izborenim vizama za Tokio, bilo je toliko klinaca da su me oduševili.
Tko zna koliko budućih šampiona je sada ondje bilo...
- Uh, ima ih stvarno puno. Puno djece, vrlo nadarene i koji vole taekwondo.
Je li vama čak možda i odgovarala odgoda OI u Tokiju s 2020. na 2021., budući da vas je 2019. snašla mononukleoza, pa jedna, zatim druga ozljeda...?
- Mislim da mi je odgoda Igara odgovarala, ali manje zbog navedenog. Više zato jer mi je trebao neki odmor, četiri smo godine išli po turnirima, skupljali bodove, puno putovali. Malo sam se zasitio, brzo je došao skoro pa termin OI i onda kada su rekli da su odgođene, meni je pasalo. Rekao sam si "OK, idem maksimalno iskoristiti tu godinu dana, popraviti još neke stvari, malo ojačati, digao kilažu". Dokazalo se da mi je bila dobrodošla ta odgoda.
Iskreno, da ne može biti iskrenije. Uostalom, a i čemu "foliranje". Ovaj se mladić nikada nije "folirao", ponajmanje ne u Tokiju.