Kad netko nakon dva desetljeća mukotrpnog rada napokon ostvari svoj san, očekivali biste možda da će uzeti malo dulji odmor da očisti glavu i isprazni baterije. Ali, Tin Srbić nije iz tog filma. Nakon što je stigao do cilja jedne jako, jako dugačke etape svoje karijere i stao na olimpijsko postolje, najbolji hrvatski gimnastičar nije dugo mirovao.
- Evo me, počeo sam trenirati, dobro sam - priča nam Tin koji je prije dva tjedna proslavio 25. rođendan.
- Malo sam se odmorio, ali istina, mogao bih još. No, idem još sljedećih dana malo u Rovinj i Dubrovnik, nije još sve gotovo, bit ću opet nekoliko dana bez treninga.
Nisam imao kamo
Je li uspio odraditi potpuno pasivan godišnji ili ni tijekom odmora nije mogao bez sportskih aktivnosti?
- Bilo je pasivno, ali nije bilo dugo, dva tjedna uvrh glave, a onda sam polagano počeo dolaziti u dvoranu. Ali, prva dva tjedna sam samo laganini radio dok se nije trener vratio. Nisam imao više imao kamo nakon povratka s mora, pa kad sam već bio u Zagrebu, kaj da radim, išao sam u dvoranu malo se družiti i razgibati.
Koliko mu je tijekom odmora kroz glavu prolazio onaj 3. kolovoza, dan kada su mu se ispunili snovi, kada je u Tokiju oko njegova vrata završilo olimpijsko srebro?
- Čak i nije toliko tijekom odmora. Više mi prolazi kroz glavu kada sam u Zagrebu, kad sam solo, onda ponekad ponovno pogledam finale. Nije mjesec dana na YouTubeu bilo moje vježbe, čekao sam da napokon dođe da je mogu pregledavati.
I kakvi su osjećaji danas kada gleda svoju vježbu?
- Fakat mi je sve to čudno gledati. Prečudno mi je da sam to proživio, da je to sve prošlo i da sada moraš krenuti dalje, sve ispočetka. Kažem, čudan osjećaj, ali dobar.
Tokijsko srebro kruna je dugogodišnjeg brutalnog rada, završetak jednog poglavlja u kojem je upisan i naslov svjetskog prvaka, te još jedno svjetsko i dva europska srebra. Sada, kako i sam kaže, počinje nova priča. Što će mu u njoj biti pogonsko gorivo, glavni motivacijski faktor?
- Sada slijedi dio u kojem moram drastično mijenjati svoju vježbu zbog novih pravila i to mi je dosta veliki motiv da nastavim puno raditi. Da mogu nastaviti raditi dosadašnju vježbu, mogao bih biti dosta opušteniji u razdoblju koje slijedi. A ovako imam veliki motiv za dalje.
Vratit ćemo se još na tu promjenu pravila i sve što ona donosi, ali idemo sada još malo osvrnuti na prošlost. Iza Tina je 20 godina teških treninga i odricanja, trnovitog puta na kojem je bilo puno prepreka, od uvjeta u kojima je radio u trošnom i opasnom Sokolskom domu do bolova u laktu s kojima se tri godine budio i odlazio u krevet. Što ga je svih tih godina guralo dalje, motiviralo ga da ustraje u situaciji u kojoj bi mnogi, realno, digli ruke?
- Bilo je fakat teških treninga i godina koje su bile naporne, ali nemam pojma... Meni je u mojoj glavi uvijek bilo posloženo “preteško mi je, ali moram na trening”. Nije da me je netko tjerao, ja sam se sam tjerao. Možda to kao klinac nisam kužio, ali ja sam to stvarno volio, volio sam trenirati i imao sam tu ogromnu želju da jednog dana nastupim na olimpijskim igrama jer sam cijelo vrijeme osjećao da je to kruna sportske karijere, da si, kad nastupiš na OI, uspio. To mi je cijelo vrijeme bio cilj. I sad kad sam to doživio, stvarno vidim da i jest tako kako sam si zamišljao. Doslovno.
Na dočeku nakon Tokija je rekao “da pozovem Hashimota i Nagornija, koji su bili prvi i treći, i da im pokažem ovu dvoranu, mislim da ne bi vjerovali da smo tu trenirali”. Je li on kao klinac bio svjestan u koliko boljim uvjetima mu radi konkurencija ili nije time razbijao glavu?
- Ne razmišljaš o tome kao klinac, nije to nešto u stilu “ja treniram ovdje, a Rusi imaju bolje uvjete, pa će jednog dana biti bolji od mene”. Ne, to ti uopće nije u glavi. Imao sam uvjete kakve sam imao, ali imao sam i odličnog trenera, jako dobru ekipu, klub, Savez, bili smo mala obitelj koja je stvarno puno radila. Nismo samo ja i trener bili u svemu tome, bilo je tu dosta ljudi. I sve se nekako posložilo preko noći nakon 20 godina truda, ha-ha. To je tako, za uspjeh preko noći treba raditi cijeli život.
Treninzi u Lučkom
Kad smo već kod Sokolskog doma, koja su njegova prva sjećanja na tu prekrasnu, ali dotrajalu dvoranu u kojoj je, znate već tu priču, trenirao na preči pričvršćenoj za šank noćnog kluba?
- Sjećam se svojih prvih treninga kad smo išli u manju dvoranu koja je ispod velike. Najprije ulaziš u samu tu zgradu koja je stara skoro 150 godina, sve ti je to “vau” kad si klinac. Pa te drvene stepenice koje idu u krug do dolje, pa stupovi u dvorani... Sve ti je to lijepo i zabavno kad si klinac, zapravo nisi ni svjestan da to nisu super uvjeti za treniranje.
Iako se i danas redovito vraća u Sokolski dom kada ima nešto lakše treninge, one glavne odrađuje u novoj dvorani u Lučkom, preuređenoj i otvorenoj prije dvije godine. Tinov trener Lucijan Krce nedavno nam je rekao da bi njegov učenik danas mogao potpisati predaju da nema Lučkog. Jer, po novim pravilima u vježbi postaju obvezni elementi koje je u Sokolskom domu nemoguće raditi, točnije svaki pad bi mogao biti opasan po život.
- Praktički bih mogao završiti karijeru da nema Lučkog. Ili otići negdje drugdje, otići živjeti u Osijek, otići izvan Hrvatske, druge ne bi bilo. I tek za 2-3 godine bih mogao pokazati rezultate rada. Jer, mi smo sada u Lučkom u zadnje dvije godine, koliko god smo spremali vježbu za Tokio, ipak učili pomalo i nove elemente. Bez te dvorane, stvarno ne znam na što bi mi sličila karijera. Ovako vidimo da to vodi nekamo i da imamo i dalje šanse biti konkurentni.
Pucaju na raznovrsnost
I kako mu idu ti novi elementi, posve drugačiji od onih na kojima mu se dosad temeljila vježba?
- Radili smo ih minimalno, ali dovoljno da ti ostanu u glavi. I bez obzira na to što smo im posvetili malo vremena, zapravo sam ih uspio puno napraviti i dobro sam se osjećao u tom razdoblju. Imao sam pred kraj već jako dobar postotak uhvaćenih novih letova, otprilike četiri od pet, što je bilo super za taj period. Uz pripreme za Tokio, mislim da sam to uspio stvarno dobro odraditi, a sada imam nekoliko mjeseci samo za “rokati” te elemente dok ne postane dovoljno sigurno da ih možemo ubaciti u vježbu. Bio sam tada zadovoljan, a zadovoljan sam i sada jer sam ih jako brzo nakon odmora i stanke uspio pohvatati baš zato što smo ih prije radili.
Po novim pravilima, neki elementi su maknuti, više ne postoje, a osim toga, više se u jednoj vježbi ne smije raditi pet letova iz iste skupine, letova koji su slični, već maksimalno tri. Tinu, dakle, trebaju još dva elementa iz druge skupine koji su na oko možda atraktivniji, ali ne nužno i teži. Dojam je da bi sada sve vježbe na jednom natjecanju zapravo mogle biti vrlo slične.
- To je i moj dojam, a kako će na kraju ispasti, to ćemo vidjeti. Ne znam koji je točno bio cilj. Razumijem da se elementi povremeno moraju mijenjati jer moraš gledati što se radilo kroz protekle četiri godine. Možda se neki element radio previše, a ima i preveliku vrijednost, pa je onda malo smanjiš. Po meni je sve ovo predrastično, ali vidjet ćemo. Možda se sada počnu raditi neki elementi koji se godinama nisu radili jer nikome ne bi odgovarali u vježbama i preteški su. Možda na to pucaju, da vježbe budu raznovrsnije. Ali, imam neki osjećaj da ćemo opet na kraju svi raditi samo dvije vrste letova. Ja više neću moći povezivati četiri leta zaredom, niti će itko moći, i na kraju će sve vježbe biti slične. A dosad sam ja imao puno drugačiju vježbu od svih drugih. Ali eto, moramo se prilagoditi.
Ima jako puno djece
Bit će mu to na neki način izlazak iz zone komfora, što nije nužno loše. A dođe li mu ikad da napravi još drastičniji potez kako bi se dodatno motivirao? Nešto poput braće Sinković koja su dvojac na pariće zamijenila dvojcem bez kormilara, iako se to ne može, naravno, u potpunosti uspoređivati.
- Ha-ha, nema šanse da promijenim spravu, to je nemoguće. Ja sam bio višebojac do svoje 17. godine. Ali, nakon godina i godina rada na istoj spravi, i tijelo se formira i fizički i konstitucijski za tu spravu. Da sada prijeđem na, primjerice, karike, mogao bih biti otprilike 60. na svijetu. I to nakon nekoliko godina. To je doslovno novi sport. Tako da nisam razmišljao o tome, ali razmišljao sam i inače uvoditi neke nove elemente u vježbu da kako bih pronašao novi motiv i elan i kako bih pojačao samu vježbu. U tom smislu, vjerujem da ne bih radio ovu dosadašnju vježbu godinama čak i da smijem, nego bih nešto probao promijeniti.
Može li njegova nova medalja privući nove klince, povećati gimnastičku bazu?
- Nadam se, ali što se tiče Zagreba i mog kluba, znam da već sada stvarno ima jako puno djece. Imamo čak i liste čekanja. Djece, dakle, ima, a sve što sada treba napraviti jest dobar sustav, te da novi mlađi treneri koji dolaze pokažu puno želje i energije i mislim da smo onda sigurni. Djeca su stvarno zainteresirana i zabavno im je, pogotovo kad su mali, tako da tu nemamo problema, ne moramo ih tražiti. Podigli smo svijest o gimnastici i kod roditelja, shvaćaju da je za djecu jako korisno da, bez obzira na to čime se dalje bavili, krenu s gimnastikom i da se razviju motorički.
A može li tokijska medalja općenito promijeniti status gimnastike, učiniti je popularnijom i privući sponzore?
- U sportskoj branši, kod svojih kolega sportaša osjetio sam jako veliko poštovanje i divljenje prema tome što sam napravio i što radim, to mi je jako drago. Osjetio sam da sportaši znaju koliko je gimnastika apstraktna i koliko je nepojmljivo da netko iz Hrvatske uspije napraviti to što mi sada radimo. A što se promjene statusa tiče, ne znam. Nekako sumnjam da bi se u Hrvatskoj gimnastika mogla popularizirati do te mjere da se to osjeti na broju sponzora i financijski. Mislim da je ljudima to jako zabavno i fora pogledati jednom godišnje, kad je SP ili OI, ali da će obični ljudi baš početi pratiti svjetske kupove, to nije tako i ne bu išlo.
Nastupi za pola godine
Mnogi bi se na njegovom mjestu vjerojatno žalili financijskom stranom priče, uspoređivali koliko zarađuju nogometaši ili neki drugi sportaši koji ne treniraju ni upola puno kao on, ali Tin jednostavno nikad nije bio takav tip, i dalje je onaj skromni dečko iz Dubrave.
- Mislim da sam ja po tom pitanju vrlo zahvalan jer nikad nisam silio ni zahtijevao puno više. Ja sam iz obitelji koja nikad nije bila dobrostojeća, tako da je meni ovo što imam jako dobro. Zadovoljan sam, bez obzira na to što sam svjestan da bih negdje drugdje mogao imati sto puta više, praktički biti milijunaš i osigurati se do kraja života. Ali, nije da me to nešto previše opterećuje. Tako je kako je, nisam ja taj koji to može mijenjati. Ja sam sretan, meni je dobro.
Bacimo na kraju pogled u bližu budućnost. Kada ćemo ga ponovno vidjeti na nekom natjecanju?
- Vjerujem u veljači ili ožujku, nismo se još točno dogovorili s kojim ćemo turnirom krenuti, ali mogao bi to biti već prvi u Cottbusu, jer sad se preko Svjetskog kupa moramo plasirati na SP iako još ni ne znamo kako. Mislim da ću morati odraditi sva ta četiri početkom godine s novom vježbom, tako da će mi to biti dobar test za velika natjecanja. Dakle, za nekih pola godine imam sljedeći nastup, pa ćemo vidjeti kako će to ispasti.
Misli li da već dogodine može biti konkurentan i na najvećim natjecanjima s obzirom na promjenu vježbe?
- Sama vježba će biti dovoljno jaka, a sad je pitanje koliko ću je ja moći dobro i sigurno izvesti. Moram napraviti još milijardu pokušaja, bit će i turnira prije tih velikih natjecanja, ali siguran sam da će vježba biti konkurentna. Možda iduće godine neću biti spreman da je toliko dobro izvodim, ali vjerujem da 2023. sigurno hoću.
I konkurencija će ubuduće biti nešto drugačija, neke od legendi se pripremaju za odlazak.
- Zonderland i Uchimura vjerojatno odlaze, ali imam dojam da će sada konkurencija čak biti i šira zbog tih novih pravila. Jer, recimo, nas osam najboljih prečaša mora mijenjati vježbe i ne možemo biti toliko konstantni kao što smo bili prije, a to je onda prilika za neke druge. Zato mislim da će biti veća konkurencija, pogotovo u ovoj prvoj godini, dok se to ne stabilizira i dok ne pohvatamo svi nove vježbe i pravila.