Kini Kalebu je prvo izletjelo: "U Portugalu smo krenuli porazom, pa smo na kraju bili svjetski prvaci". Da, toga se uvijek sjetimo, najviše kada nam je teško, a bilo nam je svima u petak. Ako smo momčad kada pobjeđujemo, treba ostati takav i u ovakvim situacijama.
Makar smo svi nakon izdanja protiv Japana ostali potpuno zbunjeni i u šoku. Nije to bila Hrvatska, bila je to promocija Japana i Olimpijskih igara u Tokiju. Japan je djelovao brzo, atraktivno, treba im skinuti kapu i reći da su utrenirali rukomet bolje nego ikad s Dagurom Sigurdssonom, ali Japan nije mjerilo za Hrvatsku uz sva upozorenja.
Što je to ustvari bilo, teško je objasniti. Igrali smo pogrešno, a na sve to smo igrali i vrlo loše. Prepali smo se Japana nakon što je poveo 6:2, srušili obranu, makar je za sve kriv bio prespori napad i onda je počeo blagi kaos koji se pretvorio u totalni, improvizacija kojoj Lino Červar nikad nije bio sklon. Što se dogodilo u tom trenutku, stvarno je teško objašnjivo.
Zašto je Horvat bio half na bližoj strani obrane, zašto je Čupić morao igrati desnog vanjskog, zašto je Duvnjak morao igrati 60 minuta, zašto je nakon odličnog starta izvađen Martinović i nije vraćen, zašto smo forsirali 5-1, a ne 6-0 protiv jedne izuzetno brze selekcije koja ima nalet na loptu, koja ima fintu, zašto je Cindrić uopće igrao ako je ozlijeđen, a na tribini su sjedila dva zdrava vanjska igrača?
Problemi se moraju rješavati, puno smo iskustva pokupili s velikih natjecanja proteklih godina, vjerojatno i izgubili puno više na dva posljednja svjetska prvenstva i bilo bi glupo nastaviti ponavljati iste greške. Tko može - igra, tko ne može - ne igra. To je jedina istina, čak i ako nekad želiš drugačije. No, SP ne ispunjava želje, za njih se boriš sam.
Ostalo je toliko pitanja, a njih na startu turnira nismo očekivali. Čekali smo odgovore nakon priprema, nakon priče o sjajnoj atmosferi i igri u kojoj se leti. Marić se na kraju ispričavao, ali nije trebao, jer krivci za ono u petak su svi, ne samo igrači, posebno ne on koji je bio sjajan, a mogao je i u obrani dati puno. Možda je "krivci" i preteška riječ, slažemo se, jer to je tek start, nismo u konačnici izgubili, ali kada izgubiš bod od Japana netko mora biti kriv i samo se nadam da su nakon povratka u hotel na sastanku svi bili iskreni i rekli što im je na srcu, jer jedino je to put da se krene naprijed. Ako su šutjeli, to nije dobar znak.
Svima je jasno da ova Hrvatska može puno bolje, da nije važno igraju li stari ili mladi, da se ne treba stvari držati "k'o pijan plota", da je jedino važno da igraju najbolji. Nismo izgubili, makar smo trebali, jer Japanci koji su vodili cijelu utakmicu su pobjedu apsolutno zaslužili. I to je ustvari dosta dobro. Nije dobro, ako Japan prođe, da se to dogodilo, jer gubimo pravo na kiks, što dakako nije dobro, stvara pritisak, ali sami sebi smo ga stvorili, pa se sada sami s njim moramo i nositi. Puno veći problem bit će izgubimo li od Katara, a uvijek neugodnu Angolu ćemo valjda danas pobijediti.