U Zagrebu je, na Mirogoju, na posljednji put ispraćen rukometni velikan Zlatko Saračević. Veliki sportaš i čovjek fizički nas je napustio, otišao je i ostavio prazninu duboku kao raka, u kojoj su položeni njegovi zemaljski ostaci.
Posljednjem ispraćaju oca, supruga, rođaka, prijatelja i uzora u Aleji velikana prisustvovao je velik broj onih kojima je obilježio život. Većina onih koji su s njim igrali, predstavnici klubova, osobe iz javnog života, svi su se došli oprostiti od velikog Čovjeka dobrog srca. Među ožalošćenima na Mirogoju uz odar bili su njegovi dečki iz zlatne Atlante 1996., bili su tu Smajlagić, Božo Jović, Matošević, Ćavar...da, Sarača su doista došli pozdraviti svi koji su to u ovim epidemiološkim uvjetima mogli učiniti.
I teško je pritom bilo misliti na posljedice - suze ne mare za distancu. Decentnom ispraćaju svjedočili su i Balić, Metličić, Džomba, Zrnić i ostali iz one druge zlatne generacije, koju je "inicirala" ona prva Saračeva. Kakva je to momčad bila na Mirogoju, kakva je to bila "zadnja utakmica"?! Sve šampion do šampiona pored Saračeva odra!
- Ako ima netko negdje gore, Bog, neka energija, i ako se uopće može otići na dobar način, Sarač je otišao tako. Pobijedio je u posljednjoj utakmici i otišao, rekao je Mirza Džomba.
Video: Damir Krajač/Cropix
Naravno, došle su i Saračeve djevojke iz Podravke, svaka s ružom u ruci, postrojene u tihoj tuzi. "Kad obaraju hrastove, šuma ječi", na taj se način od Sarača uime rukometne obitelji oprostio predsjednik HRS-a Grahovac.
Predivan sunčani dan, kristalno čisto nebo, sunce, život se u novom ciklusu budi. A Sarača više nema. I u autu na odlasku s tužnog Mirogoja tako simbolično - prva pjesma u radiju - "u prolazu, u prolazu, jednom nogom tu, dugom prema izlazu". Da, svi smo ovdje samo "u prolazu". No, Sarač to nije bio - kao čovjek ostavio je duboki trag iza sebe, dubok kao tuga koju osjećamo.
Zbogom prijatelju...
