Petar Metličić, proslavljeni olimpionik, zlatni sa OI u Ateni 2004. i zlatni sa SP-a u Portugalu 2003. pokazao se jednim od najžešćih kritičara izbornika Hrvoja Horvata nakon što je Hrvatska na EP-u u Mađarskoj ispala iz igre za odličja. Protiv "Petra velikog" - usuđujemo se reći, jednog od najvećih i najkompletnijih hrvatskih igrača u povijesti i današnjeg trenera čovjeka koji je u rukometu cijeli život - teško je nešto reći.
Teško se suprotstaviti i riječima rukometnih "ljudeskara" kao što su Drago Vuković, Goran Šprem ili Božidar Jović koji su istom prilikom također bili jako kritični. Nešto je lakše "u onu stvar poslati" gomilu kampanjskih "internetskih vampira" koji sada Horvata i njegove igrače "deru kao Musa jarca" bez da imaju ikakvog znanja o rukometu. Da, i jedne i druge jako je pogodio pristup igrača u utakmici protiv Crne Gore nakon kojeg je bilo jasno da od medalje neće biti ništa. Da, i potpisnik ovih redova je u svojim "memoarima" dan nakon tog poraza pokušao detektirati u čemu je sve Horvat pogriješio.
Nisam rukometni trener, nisam stručnjak u pripremi vođenju momčadi, ni izdaleka se ne usuđujem gurati u gore spomenuto "visoko društvo" naših rukometnih velikana, ali iz perspektive čovjeka koji je s rukometašima nešto više od 20 godina, iz perspektive čovjeka koji je kao novinar s istim tim ljudima proživljavao sve "Scile i Haribde" i pisao panegirike, ali i kritike još od davnog EP-a u Hrvatskoj milenijske 2000., smatram da nešto ipak smijem i trebam dodati. Pritom čak i sam sebi u određenoj mjeri "skočiti u usta".
Dakle, da - i dalje mislim da su Marin Šego, Igor Karačić, Manuel Štrlek...morali biti pozvani u reprezentaciju, slažem se da ono s Crnogorcima nije sličilo ni na što, a najmanje na igru momčadi koja pretendira na polufinale i medalju. Ponovit ću to sve, dodat ću opet da me posebno smeta još jedan paradoks. Ako se reprezentacija zadnjih godina stalno nešto pomlađuje i to je postala "mantra" unutar HRS-a ma tko bio izbornikom, zašto su onda kao "vatrogasci" u momčad, nakon štoje korona počela divljati, pozvani "penzioneri" Alilović, Musa, Gojun, a ne "neki novi klinci"? Da se razumijemo, nemam ništa protiv Mirka, Željka i Jakova. Dapače, skidam im kapu, bravo dečki! Velika vam hvala na žrtvi i pomoći kad je gorjelo, svaka vam čast, zaslužujete još po jednog Franju Bučara.
Vratimo se na Šegu, Karačića, Štrleka - uvijek trebaju igrati najbolji, ma koliko godina imali, drugog kriterija ne bi smjelo biti. Na mladima svijet ostaje, no njihovo će vrijeme doći kad budu bolji od starijih, naročito onih koji su toliko dali, a mogli su još puno dati. No, nek tu bude kraj kritici i pokušat ćemo u nekoliko rečenica opravdati Horvata. I to neće biti teško argumentirati.
Izbornik nije mogao računati na već godinama prvog igrača Domagoja Duvnjaka, ali i ozlijeđene Šebetića, Stepančića, Pavlovića, korona je udarila na dvoznamenkasti broj naših igrača, uvjerljivo najviše od svih reprezentacija na EP-u. Pogledate li EHF-ovu službenu statistiku, kod Hrvatske su nabrojena čak 34 igrača.
Svaki dan je netko otpadao, svaki je dan netko novi pozivan, a tako se ne može igrati, trenirati, pripremati momčad, tako se ne može apsolutno ništa. Bio je to obični cirkus od EP-a i nikakav mađioničar na Horvatovom mjestu ništa suvislo ne bi bio u stanju izvući iz šešira. I još nešto, možda još važnije, podvukao je to Cindrić nakon Danske.
"Nakon korone brzo se umaram, nemam snage, dišem na škrge".
I potpisnik ovih redova može vam potvrditi isto. Nakon što sam prvi put prebolio koronu, uz pomoć liječnika spašavao sam pluća kortikosteroidima, gušilo me obično penjanje stepenicama na treći kat. Unatoč cijepljenju, strefio me omikron i bacio u izolaciju za vrijeme natjecanja u grupi u Szegedu. Tad sam još teže disao, te ni sada u Budimpešti još uvijek nisam onaj stari.
Psihičko stanje tijekom sedmodnevne izolacije neću ni spominjati. Bez obzira na neke greške u koracima, a i ovo je samo jedno subjektivno mišljenje, Horvat je na EP-u s tolikom koronom u momčadi imao otprilike toliko izgleda koliki su vaši izgledi da sretnete svinju u džamiji u Teheranu ili polarnog medvjeda u Sahari...