Sigurno se sjećate te legendarne pjesme. Jednom su se šetali, šetali, kraj duboke rijeke Nile, rijeke Nil, gdje je bio velik' krokodili. Izronio krokodil, krokodil, iz duboke rijeke Nil, uze nama našega Ju Ju...
Lino Červar nije u subotu napravio ništa neočekivano niti novo, jer to je njegov stil ponašanja već dugo. Ali, prvi puta je prešao granicu, jer je povrijedio one koji su mu najbliži svih ovih 20 i više godina. Dok je vrijeđao novinare u Portugalu, Norveškoj, Austriji, dok se obračunavao sa sucima, s organizacijama, sve je to bilo "simpatično", ali sada više nije, jer je bez dogovora napravio potez koji je jako uzdrmao ljude koji su mu dali silno povjerenje da vodi ovu selekciju do kraja Olimpijskih igara u Tokiju.
Drago mi je čuti komentatore koji su nekad na njegove eskapade šutjeli pod izlikom "ma to je samo Lino", a danas se ne ustručavaju reći, jer više nisu ovisni o Lini i o obitelji, kako su voljeli nazvati reprezentaciju. Bila je obitelj i bit će, samo zato što je iznad svakog uvijek bila Hrvatska. To je stvarna istina. Bez ijedne konzultacije, na svoju ruku, šokirao je sve, stavio sebe usred SP-a u prvi plan, što nije trebalo nikome, jer u konačnici ta naša reprezentacija je još u ozbiljnoj igri za prolaz u četvrtfinale.
Rekao je Červar da preuzima odgovornost, a već u sljedećoj rečenici to porekao naglasivši razočaranost igračima. Da se sjetimo, to je ona ista reprezentacija koja je lani digla državu na noge s tim istim Linom Červarom čije su zasluge za sve uspjehe posljednjih 20 godine nemjerljive i nikad mu ih nitko neće ni pokušati oduzeti. Ali, ipak je iznad svih Hrvatska, pa ovo nije smio napraviti. Jer, kako uostalom nakon svega uopće voditi te igrače ako slučajno dobiju Dansku, uđu i četvrtfinale... Nikako!
Tu nešto ne štima, a što to najbolje oni znaju između sebe. Momčad igra loše, momčad je ogledalo trenera, momčad je u nekoj psihozi od greške i ne može se iz nje isčupati. Luta, ne zna što igra, gubi se.
Ne može se tako momčad preobratiti u samo nekoliko utakmica nakon lanjske idile. Nešto je puklo, negdje je puklo i nemojte očekivati da će se to ikad saznati, jer neke stvari uvijek su ostale "doma", unutar četiri zida.
Lino Červar od prije starta SP-a protiv Japana nije se pojavio pred hrvatskim medijima, izuzme li se službena izjava za stranice HRS-a i izjave RTL-u neposredno nakon utakmice. Vjerojatno je opet na nekoga ljut, jer se ne slaže s kritikama, ali napisati da smo igrali dobro kada je očito da to nismo, nema nikakvog smisla. Možda su novinari željeli čuti poneki odgovor, ali sada to više i tako nije bitno.
Svima nam je žao da Lino na taj način odlazi, najviše zbog slike rukometa kojem to ne treba i nije zaslužio, ali sam je izabrao put. Uvijek tvrdoglav, uvijek željan dokazivati suprotno, uvijek željan biti rukometni inovator po čemu će ga se pamtiti.
On će staviti četiri pivota u momčad, gurnut će Cindrića protiv Japana makar je znao da je ozlijeđen, što je potvrdio u TV obraćanju prije Japana i njegov prvi suradnik Hrvoje Horvat, pa će Cindrića u konačnici izgubiti. On će kraj dva klasična beka igrati na desnom vanjskom s Čupićem, na kraju čak i s Jaganjcem, Horvat će mu biti dvojka u obrani, krenut će protiv Japana s potpuno nelogičnom dubokom obranom te Duvnjaka s 55 minuta, a trebalo je biti dosta 15 da je Kević, kojeg je baš zato vodio, bio u sastavu, ubiti u pojam odmah u startu.
Lani je na listu gurao Josipa Vekića, pa kada smo ostali bez ljevaka zbog ozljeda Šebetića i Martinovića, a s ozlijeđenim Stepančićem, pa u konačnici nije stavio Vekića, nego smo bili u problemu, bez zdravog ljevaka, a on na kraju priznao da je pogriješio što nije zvao Šimu Ivića.
Pa, da o igri 7 na 6 ne pričamo, u Hrvatskoj s Francuzima, u Njemačkoj s Brazilom, ovdje s Argentinom... Ideja je OK, ali kad ne ide, ne može se glavom kroz zid. A Lino je uvijek težio dokazati nedokazivo. Po nama nepotrebno, jer nakon 2003. i 2004. nije više trebao dokazivati - ništa.
Ma, dobro, čak i sve to je dio njega i njegove taktike koju smo s razlogom slavili od 2003., ali ovo je bio autogol koji se nije smio dogoditi.
Oprostite, nije ni normalno ni logično da su mnogi rukometaši u strahu, od Linine reakcije, komentirati igru naše reprezentacije, sastava u kojem su ostavili srce i dušu, jer komentar bi im mogao zatvoriti sva vrata. A to je samo igra, nešto što volimo, od čega živimo, što nam nosi toliko malo zadovoljstva posljednjih tmurnih godina. Strah je neprimjerena riječ, ne smije ići uz nešto takvo.
A vrijeme neumitno ide, od 2003. prošlo je 18 godina i koliko god Lino željan novih učenja i saznanja, to je neumitna istina.
Nikad neću zaboraviti riječi Daniela Costantinija, čovjeka koji je stvorio veliku Francusku, koji mi je 2002. na Euru u Švedskoj, kada smo bili posljednji rekao:
- Vaš izbornik (tada Josip Milković) zna sve o rukometu, ali zbog ogromne razlike u godinama, jednostavno nema pravi kontakt s igračima. Oni njega ne razumiju. I ja sam zbog toga svojevremeno nakon što smo bili svjetski prvaci 2001. odlučio otići s klupe, osjetio sam da sam teret uvjetno rečeno. Vrijeme radi svoje, htjeli mi to priznati ili ne. Svi mi volimo rukomet, živimo ga, ali sve je ipak u svoje vrijeme. I treba biti ponosan na njega.
Baš tako, Červar mora biti ponosan na svoje godine na čelu Hrvatske, na svoja zlata, finala, jer takav uspjeh nikad nije napravio nitko, a ovakve eskapade mu ne trebaju. Ali Lino je jednostavno takav, iz svoje kože ne može, to je jače od njega. Njegovo mišljenje je da kritike ne stoje, jer ih upućuju ljudi koji u životu nisu ni približno ostvarili njegov uspjeh, ali po tom rezonu moglo bi biti samo pet-šest komentatora, no kako Hrvatska ima 4 milijuna ljudi, to je ipak drugačija priča. Zbog toga ljudi uostalom vole ovu reprezentaciju, žive s njom, osjećaju se kao dio nje. A ljudi, čak i oni koji su ga najviše podržavali razočarani su sa svim ovim viđenim u Egiptu.
Lino je definitivno napravio veliku pogrešku, ali rukomet mora ići dalje. Stavio je one koji su mu dali potporu u vrlo nezgodnu situaciju, jer za samo 40 dana čeka nas kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, a ući s novim izbornikom u sve to veliki je rizik koji iziskuje ogromnu hrabrost nasljednika, tko ga da to bude.
A sve je trebalo biti mirno, bez problema na jednom turniru koji ne odlučuje baš ni o čemu... Tim više što sam nekako uvjeren da ćemo igrati četvrtfinale...
Jednom davno, u Španjolskoj na Euru '96 uoči odlučujuće utakmice s Češkom za plasman na OI u Atlanti, Abas Arslanagić sišao je s klupe nakon poraza od Jugoslavije, a momčad je do Atlante odveo pokojni Vlado Nekić. A bio je ogroman rizik sve to. Najteže je donositi odluke, jer su nekad stvarno teške, ali bez toga ne ide i Lino to najbolje zna kada je 2002. godine došao i otišao u legendu. No, očito nekad i danas priča nije ista. I to je najveća šteta, koju mnogi ne prepoznaju.