Ajmo iskreno, Bahrein i Argentina nisu rukometne velesile i sa te dvije pobjede i tri boda koja nosimo iz Aleksandrije prolaz u četvrtfinale ne bi trebao doći u pitanje. Danska bi trebala biti finale skupine, borba za broj 1, makar možda nije presudno s kim ćemo igrati u četvrtfinalu, jer Mađari rade dar mar i opasno prijete Njemačkoj i Španjolskoj.
Aleksandrija je završila uspješno, ali je bila daleko od dobrog – od prave slike Hrvatske. Bilo je previše mučenja u tome. To se može tumačiti na puno načina, recimo kao tražimo formu ili namjerno smo kiksnuli s Japanom da se momčad iz uloge totalnog favorita spusti na zemlju ili prave momčadi nikad na startu SP nisu u pravoj formi. Kako god, nismo igrali dobro, previše smo mijenjali obrane, nismo imali ritma, nije bilo one lakoće s kojom drobimo ovakve protivnike. Našu glavnu 5-1 obranu nismo ulovili, a nismo je još ni pokušali igrati u lanjskom sastavu.
Saznanje da imamo 6-0 je veliki plus. Bilo je tu svega i svačega da se ne vraćamo više na to, nego da zaboravimo i okrenemo se Kairu u kojem očekujemo normalnu pravu Hrvatsku koja će lagano dobiti Bahrein i Argentinu i izboriti ono što svi očekujemo – četvrtfinale. I pri tome uloviti formu, jer s ovom u četvrtfinalu baš i nemamo previše izgleda.
Ne sumnjamo da će se klik dogoditi u pravom trenutku, jer ovo je tim koji vrijedi puno više od onog što je pokazao u Aleksandriji. Ne treba biti opterećen povracima Karačića i Cindrića, treba vjerovati u momčad, a oni ako se vrate još bolje, jer koliko nam vrijede pokazao je recimo iz njima slične situacije Marin Šego.
Igrački, dosta je još kočnica, premalo se koriste mlađi, osim Martinovića koji se nametnuo uz Marića kao naš najbolji igrač dosad. Ručnu drže Jaganjac, Šarac, Šebetić, Mandića skoro nismo ni vidjeli kao ni Šipića, Kevića malo, Karačića još ni nema, previše smo opterećeni izmjenama obrana – napad, imamo možda i viška specijalista, makar za to nema razloga.
Možda na nekim pozicijama nismo obrambeno savršeni, ali svaki od izabranih to može odigrati, uvjereni smo, jer obrana je u prvom redu stvar volje. Ne trebamo si raditi problem gdje ga nema, moramo se ubrzati i početi igrati svoj rukomet. Vjerovati u sebe, stvarno, a ne uvjeravati se da je to tako. I to je sve, drugo će, uspijemo li u tome, doći samo.