Od srijede je hrvatska rukometna reprezentacija na novom početku. Na njeno čelo umjesto Hrvoje Horvata, koji ostaje trener u Wetzlaru u Njemačkoj, došao je Goran Perkovac. Jedan do najzahvalnijih igrača zlatne olimpijske reprezentacije iz Atlante, ali i iz Francuske za prvo zlato uopće, mediteranskom 1993., iz Portugala 1994. za prvu europsku broncu i s Islanda 1995 za prvo svjetsko srebro.
Šansa koju je čekao
Dug je to bio period koji je ucrtao temelje hrvatskog rukometa i popularni Peki, ili kako ga pokojni Zlatko Saračević znao nazvati Pekara, sve je to prošao. Kada kaže da je bio radnik, da je sve bio tako ostvario, to je ozbiljna konstatacija. U toj reprezentaciji su bili “umjetnici” Ćavar, Puc, Saračević, Smajlagić, Perkovac je bio savršen dodatak, igrao jako važne role na srednjem vanjskom i obrani. Nije čak odmah bio ni kapetan za Atlantu, jer je to trebao bili Alvaro Načinović, koji je odlukom Velimira Kljaića ostao izvan momčadi za tu priliku, a bio je njen neizostavni dio do tada.
I zato kada Perkovac kaže “red, rad i disciplina” onda je to jako ozbiljna poruka svima koji će s njim surađivati. Ono što je sasvim sigurno, popusta neće biti ni za koga, ni u kojim okolnostima, bez obzira na godine, ozljede i slično. Poznajući njegov put takva poruka uopće nije iznenađenje.
Nije ostvario veliku trenersku karijeru, ali primjer Line Červara iz 2002. godine govore da to u okolnostima kada svi pušu u isti rog i nije neki problem. Perkovac je vodio najbolje klubove u Švicarskoj, bio trener u Bundesligi, bio izbornik Švicarske i Grčke i u tom vremenu sasvim sigurno stekao je puno iskustva, jer ne uči se samo na pobjedama. On danas ima 60 godina i ovo je bila šansa koju je dugo čekao i gradio. Oslobođen je domaćih rukometnih vrijeđanja, nema favorita u poslu i to je možda nebitna, ali jako bitna stvar u današnjim okolnostima u kojima će imati puno protivnika. Zato je važno da se zna nositi s pritiskom, da to pokaže svojim reakcijama i da se drži principa koje je stekao kao igrač.
Pripreme za SP 2025.
Makar mnogi kritiziraju Hrvatsku, kao nemamo perspektive, pali smo, mnogi bi rado sjeli na klupu Hrvatske, što zvuči malo čudno i govori da i nije baš sve tako. I prije SP-a u Švedskoj rekli smo da imamo dobru reprezentaciju, ali da ne znamo kako će to izgledati na SP. Sumnja se pokazala opravdanom. Nas sada čeka nastavak kvalifikacija za Euro u Njemačkoj, prvo u ožujku dva susreta s Nizozemskom, pa onda u lipnju Grčka vani i Belgija doma. Dobro stojimo, imamo dvije pobjede, koje makar nisu bile briljantne bile su pobjede.
Nizozemska je izgubila u Grčkoj i vjerojatno samo jedna pobjeda nad Nizozemskom bila bi nam dosta za broj 1, ali Perkovac želi dobiti obje te utakmice i krenuti jako u posao koji kasnije nosi akciju u listopadu, zagrijavanje za Euro 2024. u siječnju u Njemačkoj, nakon toga OI kvalifikacije, jer se nadamo da ćemo kao prvi sljedeći na redu za njih dobiti priliku. One mogu biti jako teške, kao u Montpellieru, tako da znači da bi plasman u Pariz nakon svega posljednje tri godine bio top uspjeh. I onda bi trebao biti Pariz, a nakon njega SP kojem ćemo, uz Dansku i Norvešku, biti domaćin. Cilj je kontinuitet, ali u prvom redu da na svom SP-u budemo kakvi trebamo biti bez ijednog alibija.
Imamo li igrače za to? Imamo.
Treba im povjerenje u prvom redu, što bi značilo odrastanje, a što je posljednjih godina kod vanjskih igrača zapušteno. Sve je lijepo s krilima, ali rukomet je malo više od toga. Tu trebamo odluke.
Mora biti povjerenja
Makar je Perkovac do objave popisa ostao zatvoren, jer nije znao hoće li biti izabran i nije zato mogao napraviti ništa konkretno po pitanju igrača i suradnika, ipak se, osluškujući neke njegove riječi, može dobiti neka šira predodžba kako bi reprezentacija mogla izgledati po pozicijama.
Općeniti nazivnik svega je da se u svakog od 16 odabranih mora biti povjerenja da može odraditi sve postavljene zadatke. Ne mora uvijek ići svima, ali zato ih ima 16, koji ne ovise o slabom ili dobrom danu, jer rukomet je danas evoluirao i to moramo prihvatiti.
Sjećam se Kumamota 1997., kada su se uz Iliju Puljevića pojavili Petar Metličić i Mirza Džomba, sjećam se 1999. kada je uz Velimira Kljaića najbolji bio Tonči Valčić, sjećam se 2000. kada s najiskusnijima, koje je birao Zdravko Zovko koji je nosio naše prve velike medalje i Zagrebove naslove prvaka Europe, nismo uspjeli, nismo prvi puta otišli na OI, ali i 2001. kada smo izgubili osminu finala od Ukrajine u Marseilleu zbog jednog tada mladića koji će dvije godine kasnije postati svjetski prvak.
Sjećam se i 2002. kada je, kao i 2001., Josip Milković imao “nekog” Ivana Balića i Renata Sulića u glavnim rolama, kada se formirao neki sastav, kada to nije izgledalo dobro, kada je bio rusvaj. A ništa ne pada s neba, sve mora biti za nešto i ne treba očekivati cvijeće po putu nego samo trnje i ovaj puta. U njemu se uvijek najbolje raste.
I zato smo optimisti, makar se teške riječi nastavljaju. Ali tko je to kod nas bilo i bit će. Nikad se neće promijeniti. A jednom ćemo shvatiti...