Prava je šteta za olimpijske rukometne turnire da nema Hrvatske. I zbog rukometaša, koji su apsolutno dio svjetskog vrha, i zbog rukometašica, koje su apsolutni hit i zbog činjenice da s nama nikad nije dosadno, jer uvijek možemo dobiti sve najbolje, ali i izgubiti od Brazila, Japana, Argentine na radost čelnika IHF-a.
I ovaj olimpijski turnir pokazao je ogromne razlike između europskog i ostatka svjetskog rukometa koliko god se Hassan Moustafa trudio priče stavljati pod isti nazivnik. IHF ustraje da sustav plasmana na OI ostane takav kakav jest, a on daje priliku svima, makar je ti svi kvalitetom za ovakav mini turnir apsolutno ne zaslužuju. Ako IHF može izjednačavati prvenstvo Europe s prvenstvima Afrike, Amerike i Azije, onda se tome ustvari nema što posebno dodati.
Kopa li sam sebi IHF na taj način jamu, pokazat će vrijeme, ali sigurno je da to rukometu ne nosi dobro i da je krajnje vrijeme da EHF pokrene inicijativu, kao kontinentalni savez, da se to promijeni.
Nije problem samo da je Hrvatska izgubila nastup na OI, nego je problem i u činjenici da su nekom Čupiću, Musi, Šegi, Horvatu, Karačiću i Duvnjaku, recimo, možda uzeli posljednju priliku da odu na Olimpijske igre koje su san svakog rukometaša, jer će u Parizu možda, bez uvrede, biti prestari za to. A prvi puta su mogli biti, recimo, Mandić, Šipić, Martinović i to je sigurno trauma s kojom se nijedan sportaš ne može pomiriti tek tako. Na taj si je način IHF, a s njim i EHF, natovario veliko breme za budućnost. I za svaku posljedicu bit će jedini i isključivi krivci.
Kada su već OI otkazane za godinu dana kasnije, zašto se onda i cjelokupni sustav kvalifikacija za OI nije tome prilagodio. Zašto, recimo, naše rukometašice nisu dobile priliku barem pokušati otići na olimpijski turnir kao treće u Europi, koja apsolutno dominira svjetskim rukometom. Potpisujemo da cure Nenada Šoštarića u ovom trenutku nisu slabije ni od Japana, ni od Angole, ni od Mađarske, ni od Španjolske, ni od Crne Gore, ni od Koreje, ni do Mađarske, ali eto one po IHF-u u tim novim okolnostima nisu zaslužile ni priliku da se nađu u Tokiju.
To je jako loša poruka IHF administracije sportu i sportašima u kojoj teret na svim planovima nose samo nacionalni timovi i savezi, a IHF se u to “ne bi štel mešati”. Europa mora reagirati i pod cijenu da se zamjeri Moustafi i njegovom stroju koji je za rukomet svih godina napravio puno, ali mu je svojim miješanjem u sport i sportaše sve više iz godine u godinu napravio protuuslugu i postao teret sportu umjesto da mu bude podrška.
I, eto, dok je Portugal, koji je prevarom došao na Olimpijske igre, već doma, jer drugo nije ni zaslužio, naši rukometni asovi gledaju turnir na malim ekranima na žalost sporta. Gospodo iz IHF-a, debelo ste prešli granicu fair-playa na pogrešnu stranu. Oprostiti hoćemo, ali zaboraviti sigurno nećemo, jer mi smo tu čak i kada mislite da nas nema. Znate onu “Moja mater te traži”, e to je to.