Barakude će se sljedećeg tjedna s Olimpijskih igara vratiti bez medalje. Bez da su bili u najužoj borbi za odličja, dakle polufinalu. Završili peti, osmi, sedmi... to je sada već manje važno. Ne mijenja bitnije na završnoj ocjeni koja je krajnje jednostavna i može se svesti pod jednu riječ - neuspjeh.
To smo u konačnici naveli i odmah nakon poraza od Mađara u četvrtfinalu. No, koliko god to bilo razočaravajuće, a za dobar dio javnosti šokantno, nije nešto ni što nam se prvi put događa. Malo kao da smo zaboravili, recimo, Sydney 2000. (7. mjesto - izbornik Neven Kovačević), Atena 2004. (10. mjesto - izbornik Zoran Roje) i Peking 2008. (6. mjesto - izbornik Ratko Rudić).
Nije baš ni da je posve iznenađujuće jer mnogi su signali upućivali na probleme. Koji neće nestati preko noći, da se odmah razumijemo. Zato prvi put nakon 10-ak godina, na stranicama SN nismo uoči nekog velikog natjecanja "gurali" Hrvatsku u favorite za medalju, nismo odvažno najavljivali "idemo po zlato", kao što je bio slučaj uoči SP u Gwangjuu 2019., nismo najavljivali olimpijsko finale kao uoči Rio de Janeira 2016., a uostalom nije ni izbornik Tucak javno rekao "dosta mi je srebra, idemo po zlato i znam kako ćemo dobiti Srbe", kao što je to učinio prije SP 2017. u Budimpešti.
Uoči Tokija smo ne jednom zapisali kako nam se "valja radovati svakom golu, obrani, bloku". E sad, što je toga bilo u nekim trenucima očigledno premalo, jedna je od tema za raščlambu, ali potvrda da smo bili u pravu. Na žalost!
Temeljni razlog neuspjeha je u sljedećem. Punih 15-ak godina su Barakude bile u samom svjetskom vrhu - dva svjetska zlata, jedno europsko, jedno olimpijsko, pa i još jedno olimpijsko srebro... Apsolutni rekord osvojenih medalja s čak sedam (!) uzastopnih svjetskih prvenstava, pa svjetske lige, Europa kupovi, mediteranske igre. Ukupno 23 medalje u 15 godina! Čak 23 medalje, ali ne zato jer nisu imali konkurenciju, već zato jer su bili vrhunski, izvanserijski, top topova.
Ispremiješale su se načelno dvije generacije ludo nadarenih igrača u tom razdoblju - Hinić, Pavić, Dobud, Bošković, Burić, Barač, Bušlje, Joković, Obradović, Muslim pa je onda stigao vjerojatno i najveći s ovih prostora Sukno, a slijedili su Bijač, Lončar, Vukičević, do Fatovića, Bukića... No, svi oni su, ili barem većina, iskazivali nadnaravni talent već kao tinejdžeri. U dobi do 20 godina. Jednostavno, "pogodile" su nas dvije Bogom dane generacije. Svaki od navedenih je u nekom razdoblju bio ili jest najbolji ili među tri najbolja na svijetu.
No, negdje je morao doći kraj. To se događa u svakom sportu i puno, puno većim državama od nas, s većim "bazenom" iz kojih crpe najbolje od najboljih. Uživali smo u tom razdoblju, budimo na njega ponosni. Međutim, znali smo da takvo što neće vječno trajati, a najbolji pokazatelj toga je u sljedećem.
U mlađim dobnim uzrastima, igrača do 20, 21 ili 22 godine mi danas nemamo ni približno takve igrače. Potvrda toga je u tablici što prilažemo o rezultatima i plasmanima mlađih uzrasta na njihovim EP i SP. Medalja nema! Pardon, bila je jedna, srebro sa SP do 20 godina iz 2017. u Beogradu. Ondje su igrali, između inih - Lazić, Zović, Dašić, Paparić, Biljaka, Merčep, Z. Butić... Niti jedan nije u A reprezentaciji. Blizu jest Lazić, ali u Tokiju nije bio.
Godinu dana ranije, 2016. imali smo svjetske prvake do 18 iz Podgorice. Momčad je bila - L. Podrug, Herceg, K. Kreković, Valečić, Z. Butić, Merčep, Pejković, Lazić, Paparić, Biljaka i Bratim. Prepoznajete li tu nekog od današnjih seniorskih Barakuda? A tada smo u finalu pobijedili Crnu Goru iz čije su momčadi petorica danas u seniorskoj vrsti - vratar Tešanović, Ukropina, Matković, D. Baničević, dok petog nije bilo u Tokiju zbog ozljede, a on je najbolji - Đuro Radović. Dakle, negdje se ozbiljno pogriješilo i u klubovima.
S druge strane, to nimalo ne amnestira izbornika Ivicu Tucka. Izbornik je uvijek prvi i najodgovorniji, ali je legitimno postaviti i sljedeće pitanje. Je li neki klasni igrač ostao doma, a trebao je biti u Tokiju i bio bi drastično drukčiji rezultat? Odgovorno tvrdimo, nije.
Uostalom, kada vraćate jednog 35-godišnjaka Paula Obradovića, koji je nota bene odradio svoju ulogu jako dobro, to činite zato jer nemate boljeg mlađeg! Mi i danas bolno ovisimo o centarskom tandemu koji zajedno ima 69 godina (Lončar 34 - Vrlić 35). Mlađeg te kvalitete nema na vidiku.
Nekoć smo imali branički trolist iz snova - Bušlje, Burić, Buljubašić - ali to je bilo prije devet i više godina. Kapetan Bušlje je u reprezentaciji od 2005. i još uvijek je sjajan, ali je - sam. Na desnoj strani je Xavi Garcia (37), dok je Maro Joković u 34. godini, uz Luku Bukića, bio u Tokiju igrač s najvećom minutažom! Opravdano i odradio je i on sjajno svoj dio, ali on je među Barakudama od 2007.! S više od 31 godine prosječne starosti, Hrvatska je najstarija momčad vaterpolskog turnira u Tokiju i to se negdje moralo osjetiti, "naplatiti".
Izbornikova je sigurno pogreška što je sve to morao uvidjeti ranije, pa možda u dvojbi nekih podjednakih igrača na istoj poziciji, odabrati onog koji uz obranu može biti opasniji i u napadu, iako ne tvrdimo da bismo i tada bili u polufinalu. Jednostavno, ma koliko nam bilo to teško zapisati, ali... kvalitetom, snagom i širinom igrača mi u ovom trenutku nismo zaslužili biti među četiri.
I dobro, što sad. Bili smo na vrhu 15 godina. Sada smo u padu, samo ga valja iskontrolirati, ne dopustiti da pad baš bude totalan, slobodan. To je sada na Tucku.
Dogodine ćemo sigurno biti neusporedivo jači desno za ludo kvalitetnog ljevaka, naturaliziranog i mladog Konstantina Harkova (24). To je zrnce optimizma, a za ostalo će se morati pobrinuti izbornik. Bez medalje na EP 2019. u Budimpešti moglo je proći. Bez kolajne u Tokiju 2021. već je malo namrštilo lica onih koji odlučuju, a to nikako nisu novinari i javnost. U 2022. koja će biti iznimno zahtjevna, sa SP u Fukuoki i EP u našem Splitu, od Ivice Tucka će se tražiti, u biti već se i zahtijeva medalja! Jedna medalja, skoro pa pod obvezno.