Za nas šjor Niko, za Nijemce Herr Niki. U teniskom svijetu istinski grandiozni trenerski mag Nikola Pilić. Čovjek koji je potpisao jedan od najvećih uspjeha tenisa u samostalnoj Hrvatskoj, Davis kup 2005. u Bratislavi protiv Slovaka. Puno, puno godina ranije bio u izboru Sportskih novosti, najbolji sportaš Hrvatske. Pojedinačno 1964. i 1967., a još jednom nešto ranije, 1962. kao par s Borom Jovanovićem.
Danas u 83. godini, ali kolosalnog izgleda, držanja, lucidnosti. Doslovno bi mu svatko dao 20 godina manje. Još i dan-danas trenira tenisače i tenisačice, u Opatiji gdje živi, te gdje dan počinje i završava s 10-ak sklekova.
Prije koji dan je u Poreču, prigodom festivala sporta i zabave, Sport Festa, bio gost čije je predavanje bilo apsolutno najposjećenije i isprekidano aplauzima i na koncu i nagrađeno najvećim pljeskom. Niti 45 minuta predavanja mu nije bilo previše da ne bi kasnije još malo “proćakulao” s novinarima. A ima o čemu i ima što i beskrajno je zanimljiv...
- Tajnu uspjeha je teško opisati, definirati, jednostavno odrediti. U kreiranju uspjeha postoji nužnost zadovoljenja cijelog niza čimbenika. Talent je nasušan, ali rad, trud, faktor vrijeme, mali milijun toga. Teško je predvidjeti nekome uspjeh. Ja sam jednom, na turniru u Splitu na press konferenciji, ima tomu davno, rekao za Ernestsa Gulbisa kada je imao 16 i pol godina: “Ovaj momak će biti u prvih 10”. Doista, bio je, ali 10 godina kasnije. “Krvav” je to posao i valja znati u koga vrijedi uložiti vrijeme i novac.
Nikola Pilić kao tenisač igrao je finale Roland Garrosa 1973., polufinale Wimbledona 1967., četvrtfinale US Opena 1973.; ukupno je osvojio 9 turnira i bio 1968. šesti igrač svijeta. Kao trener je, međutim, pomjerio neke granice. Što držite svojim najvećim uspjehom?
- Ja sam jako ponosan na dvije stvari. Prvo, na to što sam u 44 godine trenerskog rada doveo 39 igrača u prvih 100 na svijetu. S njemačkim novcem, ali sa svojom dvojicom pomoćnika, što je za Nijemce bilo jako čudno. Drugo, što sam uspio osvojiti pet Davis kupova s tri različite nacije.
Pilić je podsjetimo, predvodio Njemačku do naslova 1988., 1989. i 1993., zatim Hrvatsku do Davis kupa 2006., a bio i savjetnik u srpskoj teniskoj reprezentaciji pri njihovom osvajanju naslova 2010.
- Možda sam imao i sreće. Uostalom, imao sam odlične savjetnike koji su slušali i radili po mojem sustavu. To je posao, rad bez slobodne subote i nedjelje. Velik je osjećaj zadovoljstva kada vidite napredak istog igrača u samo 6 mjeseci. Novak Đoković je bio kod mene 5 godina, Ernests Gulbis 8 godina, o reprezentaciji Njemačke i radu sa Stichom i Beckerom da ne govorim, pa naš Ivanišević. Nekoliko Slovenki koje su bilo oko 700-tog rankinga sam ubacio u prvih 100, s ne neki osobitim talentom, ali fantastičnom željom za rad. Bez rada i izuzetnog talenta, danas nemate šanse. Konkurencija je ogromna. Danas 10 milijuna tenisača, aktivnih, natjecatelja želi ući u prvih 100. Samo prvih 100 zarađuju! Recimo, Emma Raducanu, aktualna pobjednica US Opena, koji je osvojila bez izgubljenog seta, prije New Yorka sigurno nije baš imala jako puno novca. S tim jednim trofejom, ona je postala milijunašica! Što želim reći, s tako velikim novcem koji se sada vrti u svijetu tenisa, raste i konkurencija.
Samo talent je ostao
Današnje doba je neusporedivo s onim vremenom u kojem je Nikola Pilić bio igrao tenis, a to su ‘60-te i ‘70-te prošlog stoljeća.
- U moje vrijeme mi smo dobivali 50 funti da bismo igrali u Wimbledonu. Mogao si pronaći hotelčić za 3 funte, pa ti nešto čak i ostane. Danas, ako igraš samo 1. kolo Grand Slam turnira, dobivaš 53.000 dolara. Godine 1973. sam igrao finale Roland Garrosa. Kada sam platio hotel i sve pristojbe, ostalo mi je 500 dolara. Danas imate 1.3 milijuna eura plus bonus na Masters turniru itd. Znači sve se promijenilo, osim jedne stvari.
Koja je to?
- Tko ima talent, a koga nema! Jednostavno. Imali ste Luciana Pavarottija, a da bi došli do tog glasa, do tog tenora... put je jako velik, dugačak. Toliko puno ljudi misli da su talentirani, a u stvari nisu.
Za one možda mlađe sportske zaljubljenike, naše čitatelje ili ne baš pasionirane pratitelje tenisa, valja spomenuti da je Nikola Pilić jedan od utemeljitelja ATP! Udruge tenisača profesionalaca. Godine 1973. Pilić je bio u sukobu s teniskim savezom tadašnje Jugoslavije koji ga je suspendirao jer nije želio igrati protiv Cipra, te su mu zabranili nastup na Wimbledonu.
S Pilićem se solidarizirao sam vrh tenisača, njih 81 od toga čak 13 od 16 nositelja iz Wimbledona koji su te ‘73. bojkotirali Wimbledon, utemeljili ATP, a sve ostalo je povijest.
- Da, makar je sve započelo i nešto ranije. Godine 1967. je osnovan WCT (World Championship Tennis) koji je godinu dana kasnije krenuo s turnejom turnira i nas 8 igrača koje su nazvali Handsome Eight (Zgodnih 8).
Upoznao Gorana i Novaka
Spomenimo samo, uz Pilića bili su tu još John Newcombe, Dennis Ralstone, Tony Roche, Cliff Drysdale, Roger Taylor, Earl Buchholz i Pierre Barthes.
- Ja sam potpisao trogodišnji ugovor temeljem kojeg smo igrali 33 turnira godišnje za ukupno 100.000 dolara, ali smo sami plaćali i hotele i putovanja, zrakoplovne karte. Nismo bili dobro tretirani, svi okolo su zarađivali na turnirima koji ne bi postojali da nema tenisača! Tako je došlo do ATP-a, u kratkim crtama.
Kako gledate na posljednjih 15-ak godina muškog tenisa. To je razdoblje u kojem postoje gotovo pa samo trojica igrača koji su na vrhu, Federer, Nadal i Đoković. Unikatno za ovaj sport ili je bilo takvih slučajeva i ranije?
- Ne, nije. Ovo je jako rijetko, jedinstveno i za druge sportove. Ova trojica su u zadnjih 15 godina osvojili 60 Grand Slam naslova. Oni su postavili neke rekorde koji su teško dostižni. Jedan Nadal je 13 puta osvojio Roland Garros, pa tko će to nadmašiti? Onda imate Federera koji i u 40. godini igra fantastičan tenis ili Đokovića koji je u jednom trenutku imao 17.000 ATP bodova ili da je 350 tjedana ukupno bio broj 1 na svijetu? Znate koliko je to godina. Ne, ova trojica tenisača su raritet, jedinstveni. Sva trojica su fantastični i ne bi govorio o samo jednom. To se više neće ponoviti. Kao što se neće dogoditi više da jedan Messi ili Ronaldo, svaki da po 700 golova. To se, kako bi u Zagrebu rekli, ne bu dogodilo.
Novak Đoković je jedan od tih velikana s kojima ste radili, upoznali ste ga kada je imao 13 godina, a zanimljivo je kakav je bio njegov susret kao klinca s Goranom Ivaniševićem koji mu je danas trener.
- To je bilo u Splitu, 2000. godine, tu negdje. Radim s Goranom, mali Novak je ondje s nama i u jednom trenutku velim Goranu “daj, odigraj malo s ovim malim crnokosim”. Igrali su točno 22 minute, mjerio sam vrijeme, a Đoković je bio toliko fokusiran da u te 22 minute niti jednom nije pogodio mrežu. Nakon toga mi je Goran samo rekao “Dobar ti je ovaj mali”.
Mislite li da se Rafael Nadal može vratiti nakon velikih zdravstvenih tegoba koje ga more?
- Nikada ne zatvaram potpuno vrata ljudima s velikim imenima. Ja sam bio 16 godina njemački izbornik. Rekao sam Michaelu Stichu i Borisu Beckeru koji je 11 godina bio sa mnom - “Momci, vi igrate bolji tenis od mene. Imate sto puta više novca u banci nego ja, međutim s tim novcem ne možete kupiti ono što imam ja, iskustvo”. Došao sam do toga da sam imao maksimalni respekt od njih, 12 godina sam ja odlučivao gdje ćemo igrati, koje lopte, koja podloga... Nadal je osvojio Rim 8 puta, Monte Carlo 10, osvajao je Madrid, rekao sam Roland Garros, jedna nevjerojatna brojka. On je po meni na zemlji nedostižan.
Koga vi vidite kao nekog tko će naslijediti ovu trojicu velikih koji vladaju danas?
- Dosta njih može osvojiti Grand Slam, ali zamijeniti Federera, Đokovića i Nadala neće. Imate Medvjedeva, Zvereva, Tsitsipasa... Ima ih, ali neće zamijeniti ovaj trio.