Na današnjem satu povijesti sporta potrudit ćemo se objasniti zašto se 1968. godina smatra ključnom u razvoju tenisa kao jednog od najpopularnijih sportova uopće. Tenis je, naime, te godine ušao u Open eru, konačno su pale sve brane i svi najbolji tenisači mogli su igrati zajedno, jedan protiv drugog, dokazujući tko je zaista najbolji. Do tada to nije bio slučaj, tenis je bio podijeljen na amatere i profesionalce, a profesionalci su imali zabranu nastupa na najvećim turnirima, poput četiri Grand Slama, kao i u Davis Cupu.
U ugovoru ne postoji odmor
Čim bi netko od amatera bljesnuo i pokazao talent, pritom se to u prvom redu odnosi na Amerikance, Australce i Britance, put je bio samo jedan. Prijelaz u profesionalce, gdje se jedino moglo zaraditi i od tenisa živjeti. U ranim šezdesetim godinama prošlog stoljeća u SAD-u su popularni bili teniski mečevi po principu putujućih glumaca, “samo večeras u vašem gradu, a sutra već u…”, znate kako to već ide. Iz jednog grada u drugi, iz dana u dan, uzduž i poprijeko SAD-a.
Tenisači su se selili, no najveći teret toga cirkusa podnosilo je prateće osoblje, koje je moralo rastaviti teren, spakirati ga, putovati i ponovo postaviti. Uglavnom, sve je moralo biti spremno za novu predstavu u roku odmah.
- Jednom kad sam dobio gripu i nisam mogao govoriti napisao sam pismo Jacku Krameru, organizatoru turneje, pitajući kad ću se naspavati, a on mi je odgovorio da toga nema u mom ugovoru - prisjetio se Kevin Sullivan, jedan od takvih neopjevanih junaka.
Kramer je i sam bio tenisač, kasnije je postao jedna od ključnih figura u ustroju profesionalnog Toura, a najveća zvijezda tih “one night stand” teniskih predstava bio je Pancho Gonzales. Društvo su mu činila sve poznata imena od Pancha Segure, Franka Sedgmana, Tonyja Traberta, Lewa Hoada, Kennyja Rosewalla.
- Bila su to užasna vremena - rekao je jednom Kramer.
- Naš je sport bio prepolovljen na dva dijela, uvijek je bilo teško steći pažnju šire javnosti.
Tako je užasno teško vrednovati, pa i shvatiti te sjajne tenisače. Upravo zbog njih teniska je povijest komplicirana. Na primjer, kad se priča o veličini Roda Lavera, jedinog igrača koji je u dva navrata kompletirao Grand Slam, titule s četiri najveća turnira u istoj sezoni (1962. i 1969. godine), često se ističe kako je Australac propustio pet godina (od 1963. do 1967. godine) kao profesionalac.
I to je istina, Laverov je ukupni trofejni opus stao na 11 Grand Slam naslova, no što bi o tome rekli Gonzales i Rosewall? Amerikanac je osvojio tek dvije Grand Slam titule, ali samo bi budala mogla pomisliti da su Stan Wawrinka i Andy Murray sa svoja tri, veći od njega. Gonzales je 1949. osvojio US Open i tek je 1968. u Roland Garrosu ponovo dobio priliku zaigrati Grand Slam turnir. Tada, s već 40 godina, plasirao se u polufinale, a u četvrtfinalu je eliminirao branitelja naslova Roya Emersona. Dugovječni Gonzales je tri godine kasnije u finalu Pacific Southwest Opena, u to vrijeme smatranim drugim po snazi turnirom u SAD-u, nadigrao nadolazeću zvijezdu Jimmyja Connorsa.
Svi se ukrcali u isti vlak
Isto tako, amaterska karijera Rosewalla okončana je osvajanjem US Opena 1956. godine kad je imao 21 godinu. Ranih šezdesetih dok je Laver vladao amaterskim tenisom sa šest titula na Grand Slam turnirima, Rosewall je bio najbolji profesionalac. Kad se Laver priključio tom društvu, u početku je uredno gubio od Rosewalla i Hoada. Tamo negdje od 1965. se drži da je Laver postao broj jedan i u toj konkurenciji, ali kad su se otvorila vrata teniskog svijeta za sve, na prvom Open era turniru u Roland Garrosu, Rosewall je u finalu svladao Lavera. To je bio prvi od četiri Grand Slama, koje je “Mighty Mouse” osvojio u Open eri. S 34 godine je bio još toliko dobar da je bio finalist Wimbledona i US Opena (1974. godine).
Rosewall je četiri puta bio finalist Wimbledona i nikada ga nije osvojio, taj je podatak prezentiran Goranu Ivaniševiću nakon što je konačno 2001. godine pobjedom nad Patrickom Rafterom u četvrtom pokušaju slavio na najvećem svjetskom turniru.
- Dobro da mi netko prije finala nije za to rekao - odgovorio je Goran.
Prvi pokušaj ujedinjavanja teniskog svijeta propao je 1960. godine kad je prijedlog o ukidanju zabrana ostao kratak za pet glasova teniskih federacija. Sedam godina kasnije predsjednik All England Cluba Herman David u želji da u Wimbledonu doista igraju svi najbolji, organizirao je turnir s osam tenisača, nazvao ga Wimbledon World Pro Championships u kojemu je Laver nadigrao Rosewalla u finalu. Davidu nije trebao bolji dokaz da se teniski svijet mora ujediniti, te je ubrzo objavio da će se od 1968. Wimbledon biti otvoren za sve. Uskoro se cijeli tenis ukrcao u isti vlak...