Kroz prizmu recentnih rezultata Nikole Mektića i Mate Pavića retorički se pitamo jesmo li već dobili najbolji hrvatski teniski tandem svih vremena. Nakon samo tri mjeseca zajedničke suradnje Zagrepčanin i Splićanin imaju četiri titule, od kojih je najveća posljednja na Masters 1000 turniru u Miamiju.
Njihov omjer pobjeda i poraza (25:3) je impresivan, prvi su po broju ovosezonskih bodova i u sasvim dobroj prilici okončati sezonu kao najbolji svjetski par. Doduše, još je puno iskušenja pred njima, u igri su tri Grand Slam turnira, ali motiv kod njih nije sporan, jer tek su osjetili zajedničku slast u trijumfima i ne treba sumnjati u njihovu glad za ispisivanjem hrvatske teniske povijesti.
Sporadične suradnje
Jedna od tih stvari za prepravljanje knjige rekorda jest osvajanje Grand Slam turnira. Niti jedan hrvatski tandem, naime, nije otišao do kraja na jednom od četiri najveća turnira. Najbliže su bili daleke 1962. godine Boro Jovanović i Nikola Pilić, koji su u finalu Wimbledona izgubili od Boba Hewitta i Freda Stollea (2:6, 7:5, 2:6, 4:6). Pedeset pet godina kasnije, također u Wimbledonu, Nikola Mektić i Franko Škugor su eliminirani u polufinalu nakon maratonskog dvoboja od - pazi, sad - Mate Pavića i Olivera Maracha. Bilo je 4:6, 7:5, 7:6(4), 3:6, 17:15 za Splićanina i Austrijanca. Mektić i Škugor su, inače, prvi Hrvati s Masters 1000 krunom, slavili su u finalu Monte Carla prije dvije godine.
Hrvatski tenisači, zapravo, nemaju neku naročitu povijest zajedničkih nastupa. Ako bi se i dogodile, bile bi sporadične, najčešće jednokratne. Prvi koji su se udružili su, u stvari, Mektić i Škugor i to je trajalo kroz 2019. godinu nakon čega su zaključili da je bolje krenuti svatko svojim putom. Istina je da do prije posljednjih pet godina nije bilo previše kvalitetnih opcija za stvaranje hrvatskog para, a nije bilo ni interesa kod onih koji su se orijentirali na karijeru u singlu. Ivanu Ljubičiću, Mariju Ančiću i Marinu Čiliću su prioritet uvijek bili pojedinačni rezultati, a takav je trend kod vrhunskih igrača na snazi tridesetak godina. Nema grama izgleda da bi netko od vodećih tenisača mogao u skorijoj budućnosti ponoviti Johna McEnroea, osvajača 77 turnira u singlu i paru, simultanog broja jedan u obje konkurencije.
Međugorska veza
Darovitost za igru u parovima su hrvatski tenisači stoga demonstrirali u rijetkim prilikama i za velike događaje kao što su Olimpijske igre i Davis Cup. Dvije brončane medalje s Igara stigle su kao vrlo ugodno iznenađenje. Najprije ona Gorana Ivaniševića i Gorana Prpića u Barceloni 1992. godine, olakotna okolnost je bila što je za broncu bio dovoljan prolaz u polufinale, za razliku od Atene 2004. godine kad su Mario Ančić i Ivan Ljubičić u dramatičnoj borbi za 3. mjesto svladali Mahesha Bhupathija i Leandera Paesa sa 16:14 u trećem setu.
Možemo samo zamisliti što bi Ančić i Ljubičić napravili zajedno na ATP Touru da su se odlučili na taj potez, jer u Davis Cupu su imali omjer 6-1, pritom su dobili sva četiri meča 2005. godine, uključujući najvrjedniji skalp nad Bobom i Mikeom Bryanom u Carsonu. I taj jedini poraz (Michael Kohlmann, Alexander Waske) u Krefeldu 2007. godine dogodio se s bolesnim Ančićem, koji tada nije znao da je već obolio od mononukleoze. Ljubičić je u Davis Cupu briljirao i s Goranom Ivaniševićem sa šest pobjeda i bez poraza. Pamte se čudesni preokreti nad Italijom u Rimu i Argentinom u Buenos Airesu, koje su uključivale spašavanje meč-lopti. Zanimljivo je istaknuti da Ljubičića nema na popisu dvanaest hrvatskih igrača s titulom na ATP Touru u igri parova, izgubio je sva četiri finala. Nevjerojatno, ali istinito, pravi splet okolnosti.
U Davis Cupu su fantastičnih utakmica imali i Marin Čilić i Ivan Dodig, kumovi iz Međugorja su na omjeru 5-2, s time da su dobili posljednja četiri susreta, uključujući sva tri 2016. godine kad je Hrvatska igrala finale protiv Argentine. Tada su u Portlandu uzeli skalp već spomenutim blizancima Bryan inicirajući preokret s 0:2 do 3:2 protiv Amerikanaca u četvrtfinalu, dok su u polufinalu u Zadru sredili Pierre-Huguesa Herberta i Nicolasa Mahuta.
Paviću ne ide za Hrvatsku
Kad sve to skupa sagledamo, Mektić i Pavić se imaju na koga ugledati na putu da uskoro postanu najbolji hrvatski par svih vremena. Sa četiri naslova na ATP Touru to već svakako jesu, ali u Davis Cupu nikada nisu igrali zajedno. Valjda će se i to dogoditi ove godine na završnici u Madridu, jer Pavić još uvijek čeka prvu pobjedu u reprezentaciji. Isto tako, prostora ima i na Grand Slam turnirima.
Prvi nastup na Australian Openu u veljači završen je u polufinalu, gdje su ih nadigrali Ivan Dodig i Filip Polašek. A tu su i Olimpijske igre rezervirane za srpanj u Tokiju. Tamo će doći kao jedni od favorita i sigurno će željeti nadmašiti brončana ostvarenja njihovih prethodnika. Nije isključeno, dapače, bilo bi lijepo da im se u tom naumu priključe kao jedan od tandema, Čilić i Dodig.