ANALIZA ANE BOBINAC

BI LI VEĆA ULAGANJA RIJEŠILA SVE PROBLEME HRVATSKOG ZDRAVSTVA? Kratki odgovor je - ne. Drugi važan problem zdravstva je upravljanje novcem

AUTOR:
    • Ana Bobinac

  • OBJAVLJENO:
  • 18.01.2018. u 11:44

  • Tom Dubravec / HANZA MEDIA

    Ministra zdravstva prof. dr. sc. Milana Kujundžića kritiziralo se zbog izjave da novca u zdravstvu nema za sve. Ministar je objasnio kako je tom izjavom želio reći da novca nema za sve bolesnike, sve bolesti i sve stadije bolesti. I Ministar je u pravu.

    Ni jedan zdravstveni sustav na svijetu koji funkcionira pod proračunskim ograničenjima ne može financirati sve zdravstvene tehnologije (opremu, lijekove, procedure) i sve usluge koje postoje. Niti može svakom građaninu učiniti dostupnim svaku zdravstvenu uslugu i tehnologiju, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu.

    Potražnja za zdravstvenim uslugama je gotovo pa neograničena, a zdravstvena tehnologija svaki dan napreduje i sve je skuplja. Nije sporno da bi svakom zdravstvenom proračunu bilo nemoguće pratiti taj ritam.

    Međutim, iako ova Ministrova izjava ne otkriva nešto novo ili revolucionarno, ona je svejedno vrlo važna jer otvara mnoga pitanja o kojima je važno raspravljati.

    Jedno je pitanje visine izdvajanja za zdravstvo. Naime, činjenica da se ne može financirati sve, svakome, i u svakom trenutku, ne smije biti isprika za prenisku razinu financiranja zdravstva. Drugim riječima, samo zato što ne možemo financirati sve, ne znači da smijemo financirati premalo.

    A drugo je pitanje načina alokacije postojećeg zdravstvenog proračuna. Drugim riječima, da li je postojeći način raspodjele novca u zdravstvu optimalan? Kako se – u situaciji ograničenog proračuna - odlučuje koje intervencije, usluge, opremu, lijekove, osoblje financirati iz proračuna, a koje ne, i s kojim ishodom?

    Posljedice niske razine financiranja zdravstva

    Prema visini izdvajanja za zdravstvo po stanovniku, Hrvatska se nalazi pri dnu EU-28. U 2014. godini po stanovniku se izdvojilo ukupno 1100 eura, što je oko 6.7% BDP-a (izraženo u PPP, podaci Eurostata). Manje u zdravstvo ulažu samo Rumunjska i Latvia dok Njemačka i ostale razvijene zemlje u zdravstvo ulažu čak i četiri puta više. Ta razlika nije uvjetovana samo razlikom u apsolutnoj visini BDP-a što se vidi i po tome da Njemačka, Nizozemska i druge zemlje u zdravstvo ulažu i preko 10% svog BDP-a.

    Mala izdvajanja koreliraju s relativno manjim opsegom i kvalitetom usluga, manjom dostupnosti lijekova i slično. Ohrabrujuće je što u 2014. udio javnog financiranja zdravstva po stanovniku (818 euro) naspram izdvajanja direktno iz kućnog proračuna (181 euro) ili putem privatnog (dodatnog i dobrovoljnog) osiguranja (88 eura) bio povoljan pa iako se u apsolutnom smislu malo izdvaja, ipak se relativno manji dio financira direktim plaćanjem građana, što je važno za održanje koliko-toliko jednakog pristupa zdravstvenoj skrbi i bogatijih i siromašnijih građana. Naime, istraživanja pokazuju da niža razina javnog financiranja zdravstva povećava razinu osobne potrošnje za zdravstvo što najviše pogađa najsiromašnije građane i dodatno ih ograničava u pristupu zdravstvenim uslugama (Eurostatovi podaci pokazuju da siromašniji građani u Hrvatskoj imaju više problema u pristupu zdravstvenoj skrbi od bogatih).

    Osim toga, niska razina (javnog) financiranja zdravstva korelira i s lošim zdravstvenim ishodima i kraćim vijekom trajanja života. Podaci Eurostata pokazuju da je smrtnost u svim značajnijim skupinama bolesti (kardiovaskularne bolesti, bolesti jetre, karcinomi, dijabetes, itd.) u Hrvatskoj jedna od najviših EU-28. To znači da pacijenti koji se od kardiovaskularnih bolesti, karcinoma ili dijabetesa liječe primjerice u Njemačkoj ili Austriji imaju osjetno bolje izglede za dulje preživljenje. Hrvatska, uz Mađarsku, ima najvišu stopu smrtnosti od karcinoma u EU, najvišu stopu smrtnosti od karcinoma dojke u EU, te uz Mađarsku i Slovačku ima i najvišu stopu smrtnosti od karcinoma prostate u EU. Smrtnost se dapače i povećala između 2003. i 2013. godine.

    Iako ne postoji međunarodno priznati standard kojim bi se odredila jedna jedina i ispravna razina (javnog) financiranja zdravstva za neku zemlju, financiranje zdravstva trebalo bi biti direktno povezano s glavnim identificiranim zdravstvenim potrebama stanovništva. Ako sustav zdravstva u Hrvatskoj kontinuirano generira dugove, vrlo je vjerojatno da se dio duga stvara i zato što se sve zdravstvene potrebe stanovništva ne mogu zadovoljiti zadanom razinom proračunskih izdvajanja.

    Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

    Bi li veća ulaganja riješila sve probleme hrvatskog zdravstva?

    Međutim, bi li više novca značilo nužno i automatski manje dugove i kvalitetnije ishode? Ako su ishodi liječenja u Hrvatskoj loši u značajnim skupinama bolesti (poput karcinoma), znači li to da bi povećanjem ulaganja u zdravstvo popravili ishode liječenja? Možemo li se novcem riješiti sve važne probleme zdravstvenog sustava? Kratki odgovor je, ne.

    Naime, nedostak novca je važan, ali nije jedini problem s kojim se zdravstveni sustav susreće. Drugi važan problem je problem upravljanja novcem kojim se zdravstvo financira. Problem lista čekanja može poslužiti kao ilustracija za problem upravljanja, posebno zato što se u javnosti stječe dojam da su liste čekanja posljedica upravo nedostatka novca.

    Naime, inozemna istraživanja pokazuju da su liste čekanja rezultat kompleksne interakcije između ponude i potražnje za zdravstvenim uslugama gdje upravo liječnici igraju ključnu ulogu u stvaranju lista čekanja, i na strani ponude zdravstvenih usluga (uvjetovane brojem liječnika, brojem obrađenih pacijenata po liječniku, dozvoljenošću rada u privatnoj praksi, itd.) i na strani potražnje za uslugama (uvjetovane brojem uputnica koje se propisuju) te na strani organizacije sustava naručivanja i organizacije rada (o kojem u većoj mjeri također odlučuju liječnici). Kada se stvore, liste čekanja stvaraju dodatni trošak zdravstvenom sustavu, umjesto uštede. To je zato što je zdravstvo «procesna» industrija, a svaki proces je učinkovitiji i jeftiniji kada je kontinuiran, a ne isprekidan. Osim toga, liste čekanja same po sebi koštaju jer ih je potrebno administrirati, ažurirati. Najvažnije od svega, pogoršanje zdravstvenog stanja pacijenta zbog liste čekanja je često skuplje nego ulaganje u smanjenje lista čekanja nabavkom opreme ili zapošljavanjem dodatnog kadra, odnosno duljim ili drugačijim radnim vremenom, većim brojem obrađenih pacijenata tijekom radnog vremena. Pacijenti koji procijene da im je predugo čekati, često se odlučuju na privatne preglede i liječenje, što stvara dodatnu nejednakost u pristupu zdravstvu (jer bogatiji mogu platiti privatno) i ishodima liječnja (jer čekanje može pogoršati ishod, a češće čekaju siromašniji građani).

    Istraživanja pokazuju da liste čekanja nisu rezultat nedovoljnog financiranja zdravstvenog sustava jer visina izdvajanja za zdravstvo po stanovniku nije u korelaciji s prosječnim duljinama liste čekanja u zemljama EU. Drugim riječima, na svakoj razini proračunske potrošnje za zdravstvo mogu postojati i duge i kratke liste čekanja.

    Kao i u svakom drugom sektoru, način i kvaliteta upravljanja ključ su dobrih pokazatelja i rezultata. Primjer karcinoma dojke ilustririra problem upravljanja sustavom. Naime, karcinom dojke je najčešći karcinom u žena. Postoje relativno učinkoviti načini liječenja i dijagnoze ovog karcinoma, a iz proračuna se izdvajaju stotine milijuna kuna za njegovo liječenje. Postoji i javnozdravstveni program ranog otkrivanja karcinoma dojke. Unatoč tome, smrtnost od raka dojke u Hrvatskoj je viša od razine smrtnosti u svim ostalim zemljama EU-28. Zašto je tako? Razloga je više. Prvo, program ranog otkrivanja karcinoma dojke koji godišnje stoji više milijuna kuna ne ostvaruje potreban odaziv od 70% i tako ne ostvaruje svoj osnovni cilj – smanjenje smrtnosti. Nadalje, nisu uspostavljeni registri pacijentica kojima bi se sustavno pratile terapije, tijek liječenja, ishodi liječenja. Iz registra bi bilo vidljivo u kojem stadiju bolesti pacijentica započinje terapiju, koju terapiju prima za koju vrstu karcinoma u kojoj fazi, koji su točno ishodi liječenja, kakvo je petogodišnje i desetgodišnje preživljnje, itd. Nisu akreditirane ustanove u kojima se onkološki pacijenti trebaju liječiti. Ako se liječenje provodi u ustanovama koje imaju relativno malo pacijenta (pa posljedično i malo iskustva) te male proračune za lijekove, to će najvjerojatnije negativno utjecati na ishode liječenja pacijenata koji se tamo liječe (i tako uzrokovati dodatne nejednakost u ishodima, ovaj put i po geografskoj osnovi koja je pak često u korelaciji sa socio-ekonomskim statusom pacijenta). Za bolje ishode u cijeloj populaciji potrebni su i postupnici odnosno protokoli koji mogu (ako ih se pridržava) omogućiti svim pacijentima s istim kliničkim obilježjima pristup istoj zdravstvenoj skrbi. Postupnika je sada vrlo malo. Potrebni su i inovativni lijekovi, dostupni i kroz klinička ispitivanja, kojih se u Hrvatskoj provodi gotovo pa najmanje u EU. Prema podacima EU registra za klinička ispitivanja, u Hrvatskoj su u razdoblju od 2007-2017. godine održana ukupno 238 kliničkih ispitivanja dok su primjerice u Danskoj (zemlji s približno jednakim brojem stanovnika) u deset godina održana 2362 klinička ispitivanja, gotovo deset puta više. I konačno, Hrvatska ima višu stopu smrtnosti od karcinoma dojke u odnosnu na zemlje koje za zdravstvo izdvajaju jednako ili čak manje od Hrvatske po stanovniku (Estonija, Poljska), što znači da visina izdvajanja za zdravstvo ne uvjetuje nužno i rezultate.

    Može li se na postojećoj razini potrošnje ostvariti bolje ishode liječenja?

    Kratki odgovor bi bio, može. Naime, kvalitetnu medicinsku skrb definira se kao potpuno zadovoljenje potreba onih pacijenata koji zdravstvenu skrb trebaju najviše, i to prema najmanjem trošku za ustanovu, a unutar ograničenja i smjernica koje postavljaju zdravstvene vlasti i oni koji zdravstvo financiraju. Više važnih elementata se može izdvojiti iz ove definicije. Zdravstvene vlasti – npr. HZZO, strukovna udruženja – mogu propisati smjernice ili postupnike iz kojih bi se vidjelo kako potpuno zadovoljiti potrebe pacijenata koji skrb trebaju najviše, o najmanjem trošku. Dakle, na troškovno-najučinkoviti način. To znači da se na bilo kojoj razini potrošnje odabere set usluga koje će se financirati temeljem broja ili razine zdravstvenih koristi ili ishoda koje te usluge generiraju u populaciji, a koje postojećom visinom proračuna možemo platiti. Cilj je dakle sagledati što se sve iz proračuna financira i težiti tome da se financira ono što donosi najviše koristi za populaciju u cjelini. Budući da je ulaganje u zdravstvo ulaganje u kvalitetu i duljinu trajanja života svih građana te tako temelj za ekonomski i svaki drugi prosperitet, prirodno je da građani i država budu vrlo zainteresirani znati ostvaruje li zdravstveni sustav najviše zdravstvenih ishoda po jedinici uloženog novca – neovisno o tome ima li novca jako puno ili jako malo. Ako zdravstveni sustav plaća visoke režijske troškove starih, neprimjerenih zgrada, ili plaća skupe terapije koje imaju vrlo malu učinkovitost, ili se dupliraju pretrage ili se pacijentima pogoršava stanje na listama čekanja, onda prostora za napredak u pogledu troškovne-učinkovitosti svakako ima. A samim time i za bolje ishode na postojećoj razini potrošnje. Važno je naglasiti da su promišljanje troškovne-učinkovitosti ulaganja u zdravstvo (i s tim povezane odluke o investiranju ili de-investiranju) procesi koji se ne mogu događati uz rub kreveta pacijanata ili biti osobna odgovornost zdravstvenog radnika. To je u razvijenijim zemljama odgovornost onih koji sustavom, kao cjelinom, upravljaju.

    Nadalje, definicija kvalitetne skrbi spomenuta ranije govori i o pacijentima koji najviše trebaju skrb, i kojima bi se – baš zato što najviše trebaju skrb – trebala dati i prednost u ostvarenju prava na potpunu zdravstvenu skrb. Ovaj kriterij potrebitosti koji daje prednost pacijentima u velikoj je mjeri suprotan od prioriteta kojeg pacijenti ostvaruju primjerice s osnove police dodatnog zdravstvenog osiguranja, socio-ekonomskog statusa (mogućnost plaćanja usluga je privilegija koju nemaju svi) ili geografske lokacije. Ministarstvo zdravstva je ove godine odlučilo na listama čekanja prioritizirati upravo one kojima je skrb najpotrebnija, i iako kriteriji za utvrđivanje koja je skrb najpotrebnija mogu biti i bolje definirani, iz perspektive upravljanja sustavom važno je da se problem prepoznao. Raspravu o prioritetima je u interesu primarno pacijenata, baš zato što u sustavu zdravstva nema dovoljno novca za sve bolesti, svakog bolesnika, u svakom stadiju bolesti. Transparentni kriterij (poput kriterija potrebitosti i troškovne-učinkovitosti) omogućili bi da oni koji skrb najviše trebaju zaista potpunu skrb i dobiju.

    I konačno, definicija kvalitetne skrbi govori i o potpunoj zdravstvenoj skrbi. Važno je naglasiti da to ne znači sva skrb koju netko može zamisliti, u bilo kojem trenu, na bilo kojem mjestu. Naprotiv, upravljanje sustavom podrazumijeva da se primarno sagledava korist cijele populacije. Iz te perspektive, zdravstvene vlasti i oni koji zdravstvo financiraju imaju zadaću postaviti ograničenja i smjernica te odrediti (isprva možda u dijelu važnih, skupih i čestih bolesti) koja se razina i vrsta skrbi smatra potpunom za koje pacijente, a da se pruža o najmanjem trošku za organizaciju.

    I tu se možemo vratiti na izjavu profesora Kujundžića kako sustav nije dovoljno bogat da liječi sve pacijente, u svakom stadiju svake bolesti. Nije popularno donijeti odluku kojom se pacijentima uskraćuje skupa inovativna terapija jer je nedovoljno učinkovita, a iznimno skupa (dakle, troškovno-neučinkovita). Sustav mora početi voditi računa o troškovnoj-učinkovitosti. Međutim, to se mora činiti na svim razinama. Ako je troškovna-učinkovitost važna za nove skupe lijekove, mora biti važna i za sva postojeća ulaganja u zdravstvo: usluge, lijekove, procedure, režijske troškove, organizaciju rada, nematerijalne troškove, bolnice, odjele. Kako u zdravstvu tako i u svim ostalim sektorima kojima država upravlja, od javne uprave do državnih poduzeća. Troškovna učinkovitost ne smije biti kriterij koji se koristi samo kad se pojavi zahtjev skupine pacijenata koja traži skupi lijek.

    Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

    Dr.sc. Ana Bobinac: Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Magistrirala i doktorirala na Institute of Health Policy and Management, Erasmus University Rotterdam, iz područja ekonomike zdravstva, gdje je i sada zaposlena u svojstvu savjetnika. Objavila je niz znanstvenih radova u najviše rangiranim znanstvenim časopisima u relevantnom području. Nositeljica je prestižnog VENI granta Nizozemske zaklade za znanost. Dobitnica je MTA nagrade za najbolji znanstveni rad mladog znanstvenika u području ekonomike zdravstva u Nizozemskoj za 2010. godinu. Autorica i koautorica je znanstvenih projekata vrijednih više od 750.000 eura. Savjetnica je u više zdravstvenih institucija za ekonomska pitanja u zdravstvu. 

    Izdvajamo