BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ

DR. IVONA VISKOVIĆ-AMLEH, PSIHIJATRIJSKA BOLNICA BETLEHEM U bolnici nema klasičnih vizita uz krevet, a liječnici ne nose kute

    AUTOR:
    • Ivona Visković-Amleh

  • OBJAVLJENO:
  • 26.01.2018. u 10:12

Ivona Visković-Amleh

BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ: Naši liječnici iz inozemstva za Doktor u kući pišu o bolničkim sustavima zemalja u kojima žive i rade

Dr. Ivona Visković-Amleh rođena je u Makarskoj 1961. godine. Medicinski fakultet završila je u Beogradu 1984. s jasnom idejom o psihijatriji kao profesionalnoj budućnosti.

Specijalizirala je u KBC-u Zagreb 1989.-1993., gdje počinje profilirati i svoje psihoterapijske interese pri Institutu za psihološku medicinu. Slijedi kraći rad u Makarskoj i višemjesečni studijski boravak u Nizozemskoj te rad u Psiho-trauma centru u Zagrebu, s timom prof. dr. Eduarda Klaina. Krajem 1995., slijedeći supruga koji je specijalizirao neurologiju u KBC-u Zagreb, dolazi u Palestinu te od 1999. radi u Psihijatrijskoj bolnici u Betlehemu, gdje je danas konzultant i predavač studentima Medicinskog fakulteta Al-Quds.

Član je Ispitivačkog odbora za specijalizaciju iz psihijatrije Palestinskog liječničkog zbora. Poseban interes nalazi u psihoterapiji psihoza i poremećaja ličnosti.

Tekst je originalno objavljen u Doktoru u kući u ožujku 2014. godine.

Kada sam 1999. godine počela raditi u Psihijatrijskoj bolnici u Betlehemu, moja situacija bila je slična onima iz kazališta apsurda: psihijatar koji nemušto vlada jezikom svojih pacijenata. Međutim, srdačnost osoblja, otvorenost i znatiželja prema strancima kao dio lokalnog mentaliteta te strpljivost mojih pacijenata pomogli su da se to s vremenom promijeni. Ljudske traume, preokupiranost strahovima, idejama i glasovima koje drugi ne čuju... univerzalne su teme u svim psihijatrijskim ordinacijama i bolnicama. Shizofrenija (kako je još uvijek neosnovano nazivamo), poremećaji raspoloženja ili osobnosti, kao i sve druge psihijatrijske kategorije, imaju slične značajke u različitim kulturama. Isto je i sa stigmom vezanom za psihičke poremećaje - u Palestini kao i u Hrvatskoj, to je područje koje je marginalizirano i najradije zanemareno. Uvijek će se naći novca za dijagnostičke uređaje posljednje generacije, a neće ga biti za stotinu puta jeftiniji projekt koji bi pomogao pacijentima da ponovno postanu aktivni članovi zajednice.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

Psihijatrijska bolnica u Betlehemu jedina je bolnička ustanova te vrste u Palestini i dio je šireg bolničkog sustava kojim upravlja palestinsko ministarstvo zdravstva. Ministarstvo osigurava sve što je potrebno za redovito funkcioniranje bolnice, ali ostaje nijemo na naše zahtjeve za više stručnog osoblja ili utjecaj u selekcioniranju rijetkih profesionalnih pojačanja. Bolnica ima dugu tradiciju - osnovana je 1922. godine, dok je Palestina još bila pod britanskim protektoratom. U to vrijeme znalo se u njoj naći i židovskih pacijenata, što je nezamislivo u današnjem paranoidnom vremenu. Bolnica je okružena visokim zidom (kako bi ga bilo lijepo srušiti i od tog kamena izgraditi nekoliko kuća!), pa i to podsjeća na našu situaciju s odvajanjem pacijenata od društva smještanjem u Popovaču ili na Ugljan. U ovdašnjim općim bolnicama nema psihijatrijskih odjela unatoč našim željama da se to promijeni.

 

U svakom trenutku u bolnici je smješteno oko 150 pacijenata, oko stotinu njih u trajnijem boravku i pedesetak u akutnoj ili rekonvalescentnoj fazi liječenja. Prosječno trajanje hospitalizacije u akutnoj psihotičnoj krizi je oko tri tjedna, a pacijenti koji praktično žive u bolnici smješteni su tu jer nemaju mogućnosti za život u svojim širim obiteljima (ponajviše nakon smrti roditelja).

Koliko plaćaju pacijenti

Liječenje je u Palestini besplatno, kao i lijekovi, no ponekad se od članova obitelji traži da kupe one koji su teže dostupni. U bolnici je plastenik u kojem duševno oboljeli mogu raditi za džeparac. Kad pacijent napusti bolnicu, nastavlja liječenje u jednom od centara za mentalno zdravlje koji postoje u svim palestinskim gradovima i u kojem su sve usluge besplatne.

 

U bolnici nema klasičnih vizita uz krevet pacijenata, mi liječnici ne nosimo kute i pacijenti su u pidžami samo noću. Pacijenti dolaze razgovarati s nama u naše liječničke sobe, gdje radimo individualne planove liječenja za njih i s njima. Obitelj se čestopoziva, ali se uvijek i ne odaziva, kako bi se razumjela i promijenila pacijentova situacija. Sve bolničke usluge su besplatne, uključujući lijekove. Koristimo jednake lijekove kao i u Hrvatskoj, ali imamo teškoća u redovitoj opskrbi i tada ih moramo zamjenjivati drugima ili tražiti od obitelji da ih kupi u ljekarnama.

Bolnica ima nekoliko zgrada i veliku zelenu površinu s borovima. Imamo svoju kuhinju (i dobre kuhare), praonicu, skromnu kafeteriju, sportski teren te plastenik u kojem pacijenti mogu raditi za džeparac. Odjeli su u dobrom stanju, mnogi su nedavno renovirani donacijama iz inozemstva, ali atmosfera je bolnička, bez privatnosti, čak i u dijelovima u kojima su neke osobe trajno smještene. Kad pacijent napusti bolnicu, nastavlja liječenje besplatno u jednom od centara za mentalno zdravlje koji postoje u svim palestinskim gradovima.

Bolesne žene skrivaju da se ne umanje izgledi za udaju

Muških kroničnih pacijenata gotovo je triput više nego oboljelih žena: tradicionalno, duševno oboljele pacijentice mogu živjeti s obitelji svoje braće, dok obrnuto nije moguće. Uz to, ponašanje ženskih osoba općenito je manje agresivno i obitelj izbjegava dovesti svoje kćeri i sestre na bolničko liječenje jer to smanjuje izglede za udaju i drugih članica obitelji. Psihički poremećaj inače nije prepreka za ugovorenu ženidbu ako je osoba muškog spola.

 

Psihijatrijska bolnica u Betlehemu primjer je institucijske psihijatrije, ali od 2004. je pomognuta nastojanjima Svjetske zdravstvene organizacije da se to promijeni. Nije lako mijenjati postojeće sustave nigdje u svijetu, a osobito u sredini s konzervativnim mentalnim sklopom kao svojom legitimnom vrijednošću. SZO nas je povezala s britanskim i talijanskim psihijatrijskim službama i stručnjacima, omogućila studijska putovanja i organizirala brojne treninge, promovirajući humani, psihosocijalni i psihoterapijski pristup. Najlakši dio liječenja je odrediti lijek s nadom da će on smanjiti ili ukloniti simptome, međutim taj isti lijek uvijek ostaje nemoćan u davanju smisla psihičkom iskustvu. Zajedno sa svojim mlađim kolegama specijalizantima, psihologinjom, socijalnim radnicama, okupacijskim terapeutom i nadasve s medicinskim sestrama razvijam unutar bolnice tzv. Recovery pristup (nešto kao “povratak”, “ponovno uspostavljanje”). U medicini općenito, pa tako i u psihijatriji, često smo fokusirani na deficite i odmake od “normalnog”, nastojeći da to ispravimo u skladu s našim mišljenjem o tome što je dobro za pacijenta. Tako koncentrirani na negativno, na simptome i sindrome, u liječenju zanemarujemo vitalne aspekte osobe na kojima se jedino može razviti mladica oporavka i respektabilnog života, pa i uz trajno prisutne psihičke smetnje. Ako netko npr. trajno čuje glasove ili drži do svojih sumanutih ideja unatoč redovitom uzimanju lijekova (ili pak bez njih), to nije razlog za odustajanje. Bit je u aktivnom sudjelovanju osobe u svojem oporavku i svojim izborima, čime opet počinje živjeti svoj život, a ne samo svoju dijagnozu.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]


Promo

Izdvajamo