BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ

NIKA ŠKORO-SAJER RADI U BOLNICI KROZ KOJU GODIŠNJE PROĐE 415.000 PACIJENATA Ispričala nam je kako se oboljeli od karcinoma tretiraju u Austriji

AUTOR:
    • Nika Škoro-Sajer

  • OBJAVLJENO:
  • 18.01.2018. u 11:43

  • Nika Škoro-Sajer

    U krugu: Nika Škoro-Sajer

    BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ: Naši liječnici iz inozemstva za Doktor u kući pišu o bolničkim sustavima zemalja u kojima žive i rade

    Dr. Nika Škoro-Sajer rodila se 1972. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i jezičnu gimnaziju. Godine 1991. upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu, a nakon treće godine odlazi studirati medicinu u Beč.

    • 1998. godine završila Medicinski fakultet u Beču s prosjekom ocjena 1,1 (to je 4,9)
    • Godine 1999. počinje raditi na internoj medicini/kardiologiji a od 2009. radi kao internist i kardiolog. Godine 2010. postaje docent
    • 2009. godine počinje raditi na internoj medicini a 2015. na kardiologiji
    • Od 2009. godine do danas radi kao liječnik specijalist za internu medicinu i kardiologiju

    Nagrade:

    • Dobila je nagradu za Treprostinil, lijek koji može znatno produljiti život bolesnika. Godine 2009. dobila je nagradu Austrijskog kardiološkog društva za najbolji znanstveni rad, a 2010. nagradu za klinički rad na njemačkom govornom području. ATS nagrade 2004, 2006., najbolji abstract na ESC 2007., 2009.
    • 2010. godine dobila je nagradu za znanost René Baumgart-Stiftung
    • 2016. godine dobila Potvrdu o izvrsnosti na EuroGuch,  2017. u Lausanne, Švicarska

    Tekst je originalno objavljen u Doktoru u kući u kolovozu 2017. godine.

    U Zagrebu, gradu koji beskrajno volim, završila sam tri godine Medicinskog fakulteta. Cijeli život žudim za većim izazovima, boljim mogućnosti i drugačijem, boljem svijetu. To me odvelo u Beč, gdje sam 1994. nastavila studij medicine. Bila sam jedna od sretnih studenata koji su mogli studirati u Beču bez plaćanja školarine zahvaljujući zakonu Marije Terezije i tome što je Hrvatska nekad bila dio Austro-Ugarske. Tada su se na Medicinski fakultet u Beču mogli upisati svi studenti. Važno je bilo voditi računa da ako tri puta padneš na ispitu, četvrti put polažeš pred komisijom, a pad je značio gubitak prava na studiranje. Znalo se događati da su poneki studirali medicinu i 20 godina. Danas je to potpuno drugačije. Za upis je potrebno položiti prijemni ispit, koji je vrlo zahtjevan, a i broj prijavljenih je jako velik. Ove godine prijavilo se oko 6600 kandidata, a prima se samo 660.

    Nažalost, u Beču mi nisu priznali sve ispite i trebala sam dosta toga položiti ponovo, odnosno polagati razlike. Jezik mi nije bio problem jer sam završila jezičnu gimnaziju i odlično govorila njemački. Trebala sam se prilagoditi drugačijem načinu učenja. U Zagrebu sam znala što je obavezna literatura, a ovdje u Beču profesore nije zanimalo iz čega učiš, već znaš li odgovor na postavljeno pitanje. Dok sam ja studirala, svi su ispiti bili javni, tako da se ponekad znalo događati da ispit sluša i pedesetak mojih kolega. Tako je bilo lakše učiti jer bismo saznali pitanja koja profesori postavljaju.

    Interna medicina

    Ispit iz interne medicine značio je prekretnicu u mom životu i karijeri. Profesor Meinhard Kneussl, oduševljen mojim znanjem i odgovorima na ispitu, ponudio mi je da mu se pridružim u timu za istraživanje plućne hipertenzije.

    Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail buducnost.zdravstva@hanzamedia.hr

    Odabir liječnika za specijalizaciju temelji se na tim preduvjetima. Na sveučilišnoj klinici gotovo je nemoguće dobiti specijalizaciju bez vlastitog angažmana koji se bazira na broju publikacija u internacionalnim časopisima i predavačkom iskustvu. Publikacije se rangiraju po takozvanom impact factoru, tj. koliko se često neki časopis citira. U jedan publicirani rad u renomiranom časopisu (top časopis - prvih 5) obično je uloženo nekoliko godina rada. Proces prihvaćanja znanstvenog rada nije jednostavan. Rad mora proći nekoliko revizija i to traje i do šest mjeseci. Prva stepenica je habilitacija ili docentura, koja se bazira na prosječno 7-10 originalnih radova u kojima ste prvi autor i pozitivnoj ocjeni predavačkog dijela koji uključuje predavanja, vježbe, seminare i rad sa studentima. Interesantno je da je pozitivna ocjena studenata važna u napredovanju i ocjeni. To motivira, a podiže i kvalitetu predavanja. Nakon ispunjavanja svih kriterija znanstveni radovi šalju se internacionalnim stručnjacima (u mom slučaju to su bili renomirani profesori s Harvard Medical School). Ako su njihova mišljenja i ocjene pozitivne, titula docenta brani se pred komisijom od desetak profesora. Ja sam obranila docenturu 2010. godine. Sljedeći korak u mojoj karijeri je prijedlog za profesuru, za koju se moraju ponovno ispuniti daljnji kriteriji, koje sam postigla u prosincu 2015. godine i tako postala profesor. Ali edukacija tu ne staje, i dalje se moraju ispunjavati sveučilišni preduvjeti i svake godine treba dostavljati rezultate dekanatu. Borba nikad ne staje. Budući da mene znanstveni rad veseli, to mi ne pada teško. Ponosna sam što sam prva Hrvatica koja je ispunila sve uvjete za profesuru.

    Danas je prof. Nika Škoro-Sajer vodeća svjetska stručnjakinja u istraživanju plućne hipertenzije.

    To je iznimno rijetka bolest koja pogađa četiri osobe na milijun stanovnika, i to dvostruko češće žene. Osobe koje obole od plućne hipertenzije stalno su umorne, osjećaju pritisak u prsima, imaju kratke gubitke svijesti i sklonije su srčanim bolestima. Kod takvih bolesti prevencija je (kao i kod svih bolesti) najvažnija. Stipendija koju sam dobila omogućila mi je daljnje istraživanje, odnosno nalaženje najboljeg načina da se bolest otkrije što prije.

     

    Nagrade, koje vesele svakog znanstvenika, dodatni su motiv da se ide dalje.

    Wiener Allgemeines Krankenhaus, poznatija pod imenom AKH, sveučilišna je klinika u Beču. Ta je bolnica jedna od najvećih u Europi, treća po veličini u svijetu te najveća i najpoznatija medicinska ustanova u Austriji. AKH je ujedno sjedište Medicinskog sveučilišta u Beču.

    Od svog osnivanja 1694. godine, a osnovao ju je Leopold I. kao bolnicu za invalide u 9. okrugu, na tome mjestu bila je do 1990. godine, kada je u istom okrugu izgrađena nova bolnica, koja se danas prostire na površini od oko 337.000 četvornih metara i ima oko 9000 zaposlenih. Od toga je 1578 liječnika, 1960 medicinskih sestara i 1017 medicinskih tehničara s višom naobrazbom.

    Na klinici na kojoj ja radim zaposleno je 59 liječnika, od toga 28 profesora, 21 specijalizant, 4 tajnice i 3 daktilografkinje. Svi puno radimo sa studentima te na istraživanjima i projektima. Da bi se stekle znanstvene titule, potrebno je imati određen broj publikacija u najcitiranijim svjetskim časopisima. Da bi vaš rad bio objavljen u prestižnom časopisu, potrebno je da ga prihvati nekoliko recenzenata (koji su vama nepoznati). Medicinski fakultet ne pruža vam mogućnost nastavka rada ako nemate određeni broj publiciranih radova. Nerijetko se dogodilo da su mi recenzenti postavili toliki broj dodatnih pitanja za moj rad da su odgovori znali biti i na 25 kartica teksta.

    U Beču, posebno na Medicinskom fakultetu, ne postoje veze. Jedina veza ti je tvoj mentor - profesor s kojim radiš.  Znanstvene titule (dr., doc. i prof.) stječu se na temelju znanstvenih radova.

    Najveća bolnica - stara 300 godina

    Beč i AKH imaju dugogodišnju i svjetski priznatu reputaciju vrhunskog medicinskog centra na svim poljima medicine, ne samo zahvaljujući najmodernijoj medicinskoj tehnici nego i visokoj profesionalnosti stručnog kadra, velikom broju prestižnih znanstvenih dostignuća i najnovijim pristupima u liječenju teških bolesti.

    Prema službenim informacijama od siječnja 2016. godine, u AKH će se do 2030. godine investirati 2,2 milijarde eura za proširivanja kapaciteta, nabavu nove opreme i medicinske tehnike, opremanje operacijskih sala, unapređenje osoblja i njege pacijenta. Znatan dio investicije također je namijenjen novim istraživačkim projektima. Sada bolnica ima 2116 kreveta, 1560 "normalnih ", 144 tzv. intermediate kreveta, 133 intenzivna i 130 dnevnih kreveta. Bolnica se sastoji od dva tornja, zelenog i crvenog, koja oba imaju po 21 kat. Zeleni toranj je za kirurške struke, a crveni za konzervativnu medicinu.

    U prošloj godini u bolnicu je primljeno 107 tisuća pacijenata, od toga kardioloških 4575, 6300 pacijenata je bilo u bolnici u prosjeku pet dana. U bolnici su 62 opće ambulante i 351 specijalna ambulanta. Ima 48 operacijskih sala i 11 za dnevnu kirurgiju.

    U bolnici je izvršena 851 transplantacija, od toga: 158 transplantacija bubrega, 51 transplantacija jetre, 49 transplantacija srca, 116 transplantacija pluća, 4 transplantacije pankreasa, 387 transplantacija koštane srži, 86 transplantacija pužnice, te ukupno 53.174 operacijska zahvata.

    Bolnički dan stoji 1400 eura, bez obzira na to što se pacijentu radi. To je iznos koji plaćaju stranci i osobe koje nemaju osiguranje.

    U Austriji osigurane osobe ne moraju dodatno plaćati za preglede i zahvate u državnoj bolnici. Naravno, postoje i dodatna osiguranja koja vam omogućuju odlazak u privatnu bolnicu, kojih ima mnogo u Austriji, i odlazak na pregled privatno. Većina profesora radi izvan bolnice i privatno, što omogućuje pacijentima da izaberu svog liječnika u bolnici te ako odete profesoru privatno, to je garancija da ostajete njegov pacijent i u bolnici.

    Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail buducnost.zdravstva@hanzamedia.hr

    Izdvajamo