BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ

PRIM. DOC. DR. NADO VODOPIJA, SPEC. OPĆE KIRURGIJE I URLOGIJE Skratili smo hospitalizaciju, mnogi nakon zahvata idu kući već sljedeći dan

    AUTOR:
    • Nado Vodopija

  • OBJAVLJENO:
  • 26.01.2018. u 10:12

Nado Vodopija

BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ: Naši liječnici iz inozemstva za Doktor u kući pišu o bolničkim sustavima zemalja u kojima žive i rade

Nado Vodopija rođen je 1941. u Žmanu, na Dugom otoku. Gimnaziju je završio u Zadru, a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1966. Nakon obaveznog staža, koji  je obavio u Ljubljani, dvije je godine radio na terenu kao liječnik opće prakse.

Potom je primljen u Opću bolnicu u Slovenj Gradecu na specijalizaciju iz opće kirurgije, a nakon položenog specijalističkog ispita nastavio je specijalizirati urologiju i tu je specijalizaciju završio 1976. Poslije te specijalizacije radio je na urologiji i na kraju postao predstojnik urološkog odjela koji je vodio 16 godina, do umirovljenja. Usavršavao se u mnogim poznatim svjetskim centrima u Americi i Europi. Na Medicinskom fakultetu u Osijeku završio je doktorski studij i 2004. doktorirao.

Slijedila je habilitacija u naziv docenta na Medicinskom fakultetu u Osijeku te, nakon nostrifikacije doktorata u Ljubljani, i na Medicinskom fakultetu u Mariboru gdje i danas predaje urologiju.

Tekst je originalno objavljen u Doktoru u kući u lipnju 2014. godine.

O mojem radu liječnika opće prakse mogu reći samo to da je bio vrlo opsežan (dnevno sam u ambulanti imao više od 70 bolesnika, a nakon toga sam išao u kućne posjete) i samostalan (bio sam jedni liječnik za sve oblike rada u ambulanti opće prakse).

Rad u bolnici bio je sasvim drugačiji, nije trebalo odlaziti na teren bez obzira na vremenske uvjete, ali je također bio vrlo opsežan.

Bolnica u Slovenj Gradecu je manja regionalna bolnica kojoj gravitira oko 115.000 stanovnika koruške regije i dijelom područja Velenja. Urološkom odjelu je zbog usmjerenosti na minimalno invazivne metode gravitiralo puno veće područje Slovenije, a velik broj bolesnika dolazio je iz svih republika tadašnje zajedničke države, kasnije iz tih samostalnih država.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

Prilikom mog dolaska u bolnici je bilo nešto više od 400 kreveta na četiri temeljna odjela (kirurgija s urologijom koja je kasnije organizirana kao samostalni odjel, interna, ginekologija s rodilištem i dječji odjel). Bolnicu vodi generalni direktor i njegov pomoćnik za stručna pitanja. Generalnog direktora mora potvrditi ministar zdravlja. Obje te dužnosti obavljaju liječnici. Način financiranja temeljio se na bolesničkom oskrbnom danu pa su mnogi bolesnici bez stvarne potrebe ležali u bolnici, a preoperativna priprema se radila nakon prijema bolesnika na odjel te je mogla trajati i više dana. Tako je prosječno vrijeme ležanja u to vrijeme bilo od 8 do 12 dana. Danas bolnica ima 280 kreveta, što nije posljedica smanjenog opsega rada nego važnih organizacijskih promjena i načina financiranja. Naime, sada Fond zdravstvenog osiguranja plaća određenu cijenu za pojedini slučaj, koji ima određen broj bodova, a cijena jednog boda je nešto više od 1000 eura. Tako, na primjer, radikalna prostatektomija ima 3,75 bodova, što pretvoreno u konačnu cijenu iznosi 4600 eura. Sada se bolesnici puno ranije otpuštaju iz bolnice i zbog toga je smanjen broj kreveta. U posljednjih 20 godina godišnje se u bolnici liječi oko 15.000 bolesnika, a povećava se broj specijalističkih pregleda i godišnje se kreće od 130.000 do 150.000. Za to postoje dva ključna razloga. Prvo, gotovo se svi bolesnici prije prijema u bolnicu obrađuju ambulantno. Drugo, puno bolesnika od svog liječnika zahtijeva da ih uputi specijalistu jer ne vjeruju da im liječnik opće prakse može pružiti potrebnu obradu, a on im vrlo često ispunjava želju jer je ionako jako opterećen.

Duboko sam uvjeren da je naša budućnost robotska kirurgija

S pojavom novih tehnologija, a prije svega mislim na robotsku kirurgiju, moja je želja bila da svoj radni vijek zaključim usvajanjem te nove operativne tehnike. Zbog mog iskustva u laparoskopskoj operativnoj tehnici, kolege urolozi iz Celja pozvali su me da im pomognem u uvođenju robotske operativne tehnike (tamo je zasad jedini robot “Da Vinci” na cijelom području nekadašnje zajedničke države).

Duboko sam uvjeren da je to budućnost kirurgije, kao što sam nekada, kada su mnogi sumnjali, bio uvjeren i za laparoskopsku kirurgiju.

Zasad širu upotrebu te operativne tehnike ograničava visoka cijena aparata i ostale opreme i visoka cijena održavanja. Trenutačno je na tržištu samo jedan aparat, ali se očekuje da će se pojaviti konkurencija, što će pojeftiniti robotske sisteme.

 

U Sloveniji se već godinama raspravlja o potrebi jačanja primarne zdravstvene zaštite, ali za to nema dovoljno novca, nema ni dovoljno kadra, a čini mi se ni potrebne stručnosti i volje za tu temeljitu reformu u zdravstvu.

 

Rad u bolnici je počinjao u sedam sati ujutro i trajao do tri sata poslije podne, a često bi se i produljio sve dok operacija ne bi završila. Svi bolesnici koji su bili predviđeni za operativni zahvat obrađivali su se ambulantno, uključujući dijagnostičke postupke, laboratorij, konzilijarne preglede anesteziologa i po potrebi drugih specijalista. Bolesnik bira liječnika kojem će doći na pregled, a on ga zatim obrađuje i liječi. Ako je potrebna operacija, naručuje ga na operaciju te ga i operira. Poslije operacije na sve kontrolne preglede dolazi uvijek k “svojemu” specijalistu. Tako se uspostavlja odnos uzajamnog povjerenja. Nakon prijema bolesnik se operira taj ili sljedeći dan. Radni dan počinje zajedničkim sastankom svih liječnika na odjelu, glavne medicinske sestre i glavne instrumentarke. Nakon sastanka odlazi se na zajedničku vizitu, ali svaki liječnik referira za svog pacijenta i vodi njegovo liječenje.

To je skratilo prosječno vrijeme hospitalizacije na četiri dana ili manje. Mnogi bolesnici se nakon nekih minimalno invazivnih zahvata otpuštaju kući sljedeći dan.

Minimalno invazivno

Uvodio sam minimalno invazivne metode u kirurgiji i urologiji - endourologiju, laparoskopsku kirurgiju i na kraju robotsku kirurgiju s kolegama u Celju. Po tome je urološki odjel u Slovenj Gradecu bio poznat širom bivše Jugoslavije.

Na urološkom odjelu se ne dežura, nego je urolog u stanju pripravnosti i mora obaviti poslijepodnevnu vizitu, a po potrebi na poziv dolazi na odjel u bilo koje vrijeme. Što se tiče urologije, broj bolesnika koji su željeli biti operirani na našem odjelu je neprekidno rastao. To je donekle produljilo vrijeme čekanja na hospitalizaciju. Hitni bolesnici primaju se odmah, a vrijeme čekanja za “hladni program” traje nekoliko mjeseci. Zbog minimalno invazivnih metoda imali smo veliku navalu bolesnika. Tako se, na primjer, najviše operacija raka prostate u Sloveniji obavi u Slovenj Gradecu, a odjel ima ukupno 25 kreveta. Na odjelu su se izvodile sve endoskopske i endourološke operacije, dakle pristupom kroz mokraćne puteve i na bubreg direktnim pristupom kroz minimalni rez na koži. Godine 1990. napravio sam prvu laparoskopsku kolecistektomiju u tadašnjoj zajedničkoj državi. U vezi s tom operacijom odlično sam surađivao s kirurzima i urolozima u Hrvatskoj i monogima sam bio učitelj. Danas se na odjelu rade gotovo svi operativni urološki zahvati, uključujući i maligne bolesti prostate, mokraćnog mjehura, bubrega i nadbubrega laparoskopskom metodom. Na odjelu sam organizirao brojne praktične tečajeve o tim metodama za kirurge i urologe iz Slovenije i drugih država, sa svojim sam suradnicima odlazio operirati u druge ustanove u Sloveniji i izvan nje demonstrirajući te nove metode.

Dnevno radi jedna urološka ambulanta dopodne, a tri puta tjedno i poslije podne. Nažalost, na redoviti pregled čeka se i po više mjeseci. Urgentni bolesnici ne čekaju pregled. U zaključku mogu reći da je urološki odjel u Općoj bolnici u Slovenj Gradecu dobro organiziran i opremljen a godišnje se tu operira oko 1400 pacijenata.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

Izdvajamo