BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ

PROF. DR. STEVEN ŽIVKO PAVLETIĆ, VODITELJ ODJELA ZA ALOGENU TRANSPLANTACIJU MATIČNIH KRVOTVORNIH STANICA, NACIONALNI INSTITUT ZA ZDRAVLJE, MARYLAND

    AUTOR:
    • Steven Živko Pavletić

  • OBJAVLJENO:
  • 18.01.2018. u 11:44

Zagreb, 061112,
Hotel Esplanade.
Odrzana Hrvatsko-americka radionica o prevenciji raka i nadzoru nad duhanom. Na pocetku skupa sudionicima se obratio ministar zdravlja Rajko Ostojic te dr. Steven Pavletic iz Americkog instituta za rak.
Na fotografiji: Steven Pavletic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / HANZA MEDIA

Steven Živko Pavletić

BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ: Naši liječnici iz inozemstva za Doktor u kući pišu o bolničkim sustavima zemalja u kojima žive i rade

Prof. dr. Steven Živko Pavletić je internist, hematolog i onkolog, svjetski priznati stručnjak iz područja transplantacije matičnih krvotvornih stanica i kronične reakcije presatka protiv primatelja (engl. chronic graft-versus-host disease, cGVHD).

Rođen je u Zagrebu, gdje je završio Medicinski fakultet. Na KBC-u Zagreb (Rebro) specijalizirao je internu medicinu. Dvije godine proveo je u glasovitom Fred Hutchinson Cancer Research Center, Seattle, deset godina radio je na Sveučilištu države Nebraska u Omahi, gdje je specijalizirao internu medicinu, hematologiju/onkologiju, te postao izvanredni profesor.

Od 2002. voditelj je Odjela za alogenu transplantaciju matičnih krvotvornih stanica na čuvenom Nacionalnom institutu za rak. Nacionalnog instituta za zdravlje u Marylandu.

Izvanredni je profesor na Sveučilištu Georgetown, Washington, SAD. Prof. Pavletić posebnu slavu stekao je u istraživanju kroničnog GVHD, najčešće kasne komplikacije u osoba liječenih transplantacijom alogenih matičnih krvotvornih stanica.

Tekst je originalno objavljen u Doktoru u kući u travnju 2015. godine.

Bolnica u kojoj radim je jedinstvena, radi se o državnoj ustanovi američke vlade National Institutes of Health (NIH) čija je glavna funkcija fi nanciranje istraživanja u biomedicini. Proračun je 30 milijardi dolara godišnje, a to je jedan od najprestižnijih mehanizama za financiranje znanstvenih istraživanja u medicini u svijetu i većina napretka moderne medicine u posljednjih 50 godina počela je fi nanciranjem s NIH-a.

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

Radim u bolnici u Kliničkom centru NIH-a, smještenom u kampusu u Bethesdi predgrađu Washingtona. Tu svaki dan ide na posao oko 26.000 ljudi, no većina radi u laboratorijskim istraživanjima. Nova zgrada bolnice napravljena je 2006., integrirani su laboratoriji i klinički odjeli, jedan drugome na dohvat ruke, s glavnom svrhom da se omoguće tzv. translacijska istraživanja - brzo testiranje i primjena laboratorijskih istraživanja na pacijentima te proučavanje bolesti, posebno rijetkih ili posebno teških kako bi se razvili novi terapijski pristupi. Klinički centar NIH-a ima 250 kreveta te 12 katova poliklinike i oko 500 vrhunskih liječnika svih specijalnosti. Liječnici koji se zapošljavaju na NIH kliničkom centru isključivo su vrhunski stručnjaci u svojim specijalnostima te ovdje dolaze nesmetano se baviti istraživanjima. Ako se pacijent kvalificira za studiju, sve troškove istraživanja i liječenja plaća američka vlada.

Sestre mogu samostalno propisivati lijekove

Po pitanju napredovanja i edukacije u Americi svi imaju isti start nakon specijalizacije, svi su jednaki, svi odmah imaju fakultetske naslove.

Mjerila su jasna - marljiv rad i produktivnost koja se mjeri jasnim mjerlima: koliko imaš publikacija u dobrim časopisima, koliko si dobio grantova ili koliko si pacijenata pregledao, plaću moraš zaraditi, nema plaće na državnim jaslama. Ovdje su medicinske sestre visoko educirane, autonomne, samostalne - pravi suradnici, patneri doktorima i jako su dobro plaćene.

Rade razne poslove; od odjelnih sestara, do sestara specijaliziranih za vođenje kliničkih studija, kordinaciju programa liječenja, sestre znanstvenici s doktoratima te sestre koje prakticiraju samostalno medicinu (nurse practitioner) koje imaju posebnu školu, diplomu te mogu samostalno propisivati lijekove jednako kao i liječnici pod određenim nadzorom.

 

Možda zvuči nevjerojatno, ali ovo je prava vrhunska socijalna medicina. Kada se uđe u kliničku studiju na NIH-u, svi troškovi vrhunskog liječenja su pokriveni, a ako je potrebno za pacijenta na studiji, nema lijeka koji on ne može dobiti. Na NIH studiju mogu doći i pacijenti iz drugih zemalja, pa i iz Hrvatske (sve informacije o NIH studijama dostupne su na clinicaltrials.gov Bethesda campus).

Transkontinentalni put NIH ne plaća, potrebno je imati osobu u pratnji, moći platiti boravak u Americi tjednima ili mjesecima. Ako se radi o medicinskim komplikacijama koje nisu direkno u vezi s liječenjem na NIH-u, to se ne pokriva, nego se mora ići u drugu medicinsku ustanovu ili hitnu službu, a za to su američki troškovi enormni. Ne zaboravite kupiti putno zdravstveno osiguranje. Moj očuh je tijekom posjeta SAD-u dobio blaži moždani udar. Tri dana američke bolnice je bilo 35.000 dolara i sve je pokrilo putno osiguranje kupljeno u Zagrebu za 200 dolara!

 

Ako ikada pomislite sudjelovati u NIH studiji, preporučujem da se to planira na vrijeme prije nego što bolest odmakne. Također, čitajte o svojoj bolesti, zahtijevate od svojih liječnika da vam daju odgovore, tražite pomoć od udruga bolesnika. Kad govorimo o uspješnosti tih postupaka, važno je shvatiti da se radi o kliničkim istraživanjima.

Prema tome, neke su studije jako obećavajuće, a neke manje ili su čak neefikasne i ponekad toksične. To zaista ovisi o studiji i bolesti te ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno da pacijent bude dobro informiran o dosadašnjem iskustvu s takvim liječenjem te alternativama prije nego što uđe u takvu studiju.

Dan u bolnici košta 6.000 dolara

Cijena boravka u bolnici u Americi jako variria te se uglavnom cijene ne znaju. Na NIH-u je besplatno. Prosječan dan u bolnici je oko 6000 dolara. I najbolja osiguranja pokrivaju samo 80%, a računi vrlo lako idu od 50.000 do pola milijuna dolara za ozbiljnije zahvate.

Ono što je u Americi zaista dobro je kvaliteta usluge – brza, vrhunska, čekanja su minimalna. Previše plaćaju, ali ono što dobiju, kad su stvarno bolesni, najbolje je na svijetu. Mislim da puno od njih možemo nauciti pa primijeniti s 10 puta manje troškova.

 

Bolesti za čije liječenje je NIH specijaliziran su rak (National Cancer Institute, NCI, najveći je od 27 instituta NIH-a, na njemu ja radim), zatim razne rijetke bolesti uključujući imunodefi cijencije te autoimune bolesti, zarazne bolesti (National Institute for Allergy and Infectious Diseases, NIAID, drugi je po veličini, ovdje su razvijeni prvi lijekovi za liječenje AIDS-s, dovedeni su prvi bolesnici sa SARS-om, razvijaju se lijekovi za virusni hepatitis C, a prije nekoliko dana primljen je drugi pacijent s ebolom, Amerikanac, zdravstveni radnik koji je bio u Siera Leoneu.

Svaki istraživač na NIH-u podliježe svake četiri godine vanjskoj provjeri svog rada i rezultata, ocjenjuje se da li se fi nanciranje dotičnog istraživača i njegova programa nastavlja ili ne. To je vrlo rigorozan proces i ne pada lako ni nakon puno godina rada i iskustva.

Održavam suradnju s kolegama onkolozima i hematolozima u Hrvatskoj. Kod mene je bilo 15-ak mladih stručnjaka na edukaciji i svi su se vratili u Hrvatsku. To je omogućilo pokretanje vrhunskog svjetskog istraživačkog centra za komplikacije transplantacije koštane srži u pacijenata izliječenih od leukemije ili limfoma na Rebru.

Ono čime se ja osobno bavim je liječenje i sprečavanje komplikacija imunoterapije raka što je druga strana medalje. Mnogi bolesnici su danas izlječeni transplantacijom matičnih stanica koštane srži, ali razviju tešku autoimunu bolest koja im ugrožava kvalitetu života ili sam život. Rekao bih da kolege na Rebru danas imaju centar za liječenje takvih komplikacija kakvih ima vrlo malo u Europi. Centar u Zagrebu organiziran je po uzoru na NCI. Ono gdje američko zdravstvo pada na ispitu je prevencija.

Ovo je potrošačko društvo, kad si bolestan, dobit ćeš vrhunsku i skupu medicinu koja će te držati na životu jako dugo. Zdrav čovjek se ne isplati. Zašto onda Hrvatska ne bi iskoristila najbolje od svih - znanost od Amerike, a koncepte prevencije od našeg Andrije Štampara? Volim se ovdje hvaliti kako je on bio prvi predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail [email protected]

Izdvajamo