BUDUĆNOST ZDRAVSTVA

VLATKA JOVIĆ VEĆ NEKOLIKO GODINA RADI U BOLNICI U VELIKOJ BRITANIJI: ZAPOSLENO JE 2800 LIJEČNIKA I SESTARA Licenca se obnavlja svake tri godine...

AUTOR:
    • Vlatka Jović

  • OBJAVLJENO:
  • 18.01.2018. u 11:43

  • Vlatka Jović / Profimedia; privatna arhiva

    BITI U BOLNICI, ALI NE U HRVATSKOJ: Naši liječnici iz inozemstva za Doktor u kući pišu o bolničkim sustavima zemalja u kojima žive i rade

    Vlatka Jović rođena je 17. prosinca 1993. godine u Splitu gdje je i odrasla. Završila je srednju Zdravstvenu školu u Splitu 2012. godine.

    Za odlazak u Veliku Britaniju odlučila se nakon što je posjetila sajam poslova u organizaciji “Careers in White International” budući da je tada već dvije godine bezuspješno tražila posao u bolnicama i ambulantama u Hrvatskoj. “Careers in White International” koncept je koji je osmislio i razvijao tim mladih poduzetnika još od 2008. godine. Redovito organiziraju gopredstavljaju i novi poslodavci u potrazi za liječnicima specijalistima i specijalizantima, medicinskim sestrama i tehničarima, stomatolozima, fizioterapeutima, farmaceutima, istraživačima, studentima te primaljama. Ponuđeni poslovi uključuju zemlje poput Njemačke, Velike Britanije, Irske, Francuske, Belgije, Danske, Norveške, Švedske, Austrije i Švicarske.

    Vlatka Jović se na sajmu poslova registrirala na službenu stranicu “Careers in White International”, objavila svoj životopis, a nakon toga su se javljali iz agencija u Londonu i odluka je pala, kako kaže, trbuhom za kruhom otišla je na sjever Engleske.

    Tekst je originalno objavljen u Doktoru u kući u srpnju 2017. godine.

     

    Bolnica u kojoj radim zove se Airedale General Hospital (Airedale NHS Trust), to je državna opća bolnica koja obuhvaća sva područja interne i kirurgije. Bolnica se brine za oko 15 tisuća ljudi koji žive u okolnim mjestima Steeton i Silsden. Za pacijente je otvorena 1970. godine, a svečano ju je otvorio Princ od Walesa Charles. Smještena je u županiji Zapadni Yorkshire u regiji Yorkshire i Humber koja ima oko 5,6 milijuna stanovnika.

    U bolnici je zaposleno 2600 liječnika i medicinskih sestara uz oko četiri stotine volontera. Trenutačno još uvijek radim kao njegovateljica, dok čekam svoju licencu prema kojoj ću moći raditi kao medicinska sestra. Naše srednjoškolsko obrazovanje za medicinske sestre priznaje se u Engleskoj, ali kada se prijavimo u Englesku komoru za medicinske sestre prvo i osnovno što nam treba je IELTS (International English Language Testing System) Academic level score 7, jer bez tog ispita naše školovanje u Engleskoj ne vrijedi. Kada to sve obavimo, dobijemo licencu koja se treba obnavljati svake tri godine, pri čemu se provjeravaju svi treninzi koje smo prošli kroz te tri godine, kakav smo dojam ostavili na kolege i pacijente te kako se snalazimo u ulozi medicinske sestre.

    Važno je zadovoljstvo zaposlenih: imamo čest i dugačak odmor

    Radi se 37 i pol sati tjedno što znači da, kada odradim tri smjene od 12 sati, imam slobodna četiri dana u tjednu što mi je daje priliku za putovanja i druženja s prijateljima i obitelji. Odnos među zaposlenicima je sličan onome u Hrvatskoj, samo što nas kao radnike u Engleskoj puno više cijene i spremni su izaći u susret kada eventualno dođe do problema. Plaće su nemjerljivo bolje od hrvatskih. U Engleskoj je vrlo važno kako se pacijenti i osoblje osjećaju dok su u bolnici i koliko često osoblje uzima bolovanje te im je isto tako vrlo važno pružiti nam dug i čest odmor - u teoriji imamo šest tjedana godišnjeg odmora.

     

    Smjena počinje u 7.30

    Moja službena titula trenutačno je "senior health care support worker" što znači da sam iskusnija njegovateljica. Odjel na kojem radim je specijaliziran za pacijente oboljele od demencije koji uz to dolaze s infekcijom mokraćnog mjehura, pneumonijom ili konstipacijom. Moja smjena na odjelu počinje u 7.30 sati. Počinjemo s uobičajenom njegom bolesnika i doručkom. Poslije doručka obavljamo pretrage bolesnika i pomažemo medicinskim sestrama pri podjeli terapije.

    Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail buducnost.zdravstva@hanzamedia.hr

    S obzirom na to da sam ja već kvalificirana medicinska sestra, moji su zadaci na poslu većinom vezani za sestrinski dio posla koji uključuje primjenu znanja venepunkcije, kateterizacije, uzimanje testova za MRSA-u, svakodnevno ispunjavanje dokumentacije, rješavanje dijela sopcijalnih problema pacijenata za koje se brinem, a budući da radim na odjelu gdje su oboljeli od demencije, veći dio mog radnog dana sastoji se od animiranja pacijenata uz igre, puzzle i crtanje.

    Brexit će otežati dolazak liječnika i sestara

    Broj medicinskih sestara i liječnika je sve manji, engleski liječnici i sestre odlaze raditi u Australiju i Ameriku dok u Englesku dolaze liječnici i sestre iz Rumunjske, Poljske, Španjolske, Portugala, Hrvatske itd. To je sada nakon Brexita ipak puno teže, zbog testa iz engleskog jezika koji sada svi moraju polagati prije nego što dobiju posao u Engleskoj, što se ranije nije moralo.

     

    Problemi u organizaciji

    Te igre, naime, dokazano poboljšavaju sposobnosti i zaustavljaju progresiju bolesti jer s vremenom osoba s demencijom postupno gubi sposobnost i motivaciju za sudjelovanje u uobičajenim aktivnostima, igrama ili druženju, a neaktivnost vodi daleko bržem propadanju, uznemirenim reakcijama i nižoj kvaliteti života.

    Uz svakodnevni posao, imamo i treninge na kojima osvježavamo i produbljujemo svoje znanje u područjima kao što je “basic life support”, odnosno kardiopulmonalna reanimacija koja obuhvaća umjetno disanje i masaže srca, venepunkcija (uzimanje krvi iz vene), “manual handling”, odnosno rukovanje i pravilan način korištenja opreme za podizanje i transfer pacijenata te pravilno pomicanje pacijenata tako da zaštitimo sebe i pacijenta kako ne bi došlo do ozbiljnijih ozljeda itd.

     

    Odnos prema pacijentima jedan je od najvažnijih čimbenika u engleskim bolnicama. Izuzetno puno se pazi na to, a medicinske sestre vrlo često “nastradaju” zbog toga jer se pacijentima puno toga tolerira, ali povrh toga očuvati dostojanstvo pacijenta je najvažnije. Kada kažem da se puno tolerira, mislim ponajprije na situacije kada nam dođe malo “zahtjevniji” pacijent koji se loše odnosi prema osoblju i ostalim pacijentima. Tada smo prisiljeni trpjeti njegove ispade uz smiješak, iako nas napada verbalno i fizički. Tek kad se dogodi incident u kojem taj pacijent ozbiljnije ozlijedi drugog pacijenta ili zdravstvenog djelatnika, reagira se na primjeren način na njegovo ponašanje. Još jedan od problema jest činjenica da takvi pacijenti u većini slučajeva i najdulje ostaju u bolnici, što ih čini još agresivnijima. Glavni razlog zašto su toliko u bolnici su većinom socijalni problemi za koje treba više vremena da ih se riješi. Kao osoblje, trudimo se tim istim pacijentima pružiti što ugodniju i topliju atmosferu kakvu imaju i kod kuće.

    Na kirurškim odjelima pacijenti ostaju najkraće, ali opet više od tjedan dana, a na ostalim odjelima, kao na odjelu za demencije ili odjelu za moždane bolesti, ostaju puno više od tri tjedna. Odjel psihijatrije je odvojena zgrada od glavne bolnice i tamo se oboljeli liječe mjesecima, dok neki nikad i ne budu otpušteni iz bolnice.

    Pacijenti u bolnici ne plaćaju boravak niti pretrage, to je državna bolnica i trošak im se oduzima od zdravstvenog osiguranja. No, moram reći da je skrb za oboljelog u ovoj bolnici vrlo spora, dugo se čeka na najosnovnije pretrage i odluke doktora o liječenju pa često dolazi do tužbi od strane pacijenata prema bolnici. Moje osobno mišljenje je da je organizaciija rada u bolnici loša i treba još puno promjena da bi ovo postala funkcionalna bolnica sa zadovoljnim pacijentima.

    Vlatka Jović
     

    Glavni razlog je pomanjkanje osoblja, jer liječnici i medicinske sestre ne stignu obaviti posao, ali s druge strane, jedan od gorih razloga loše organizacije je taj što se liječnici boje odgovornosti zbog mogućih tuižbi pa prebacuju odgovornost s jednog na drugog, umjesto da se posvete pacijentu i pobrinu se da dobije najbolju moguću skrb.

    Pacijenti vrlo često dolaze u bolnicu zbog infekcija koje je mogao riješiti obiteljski liječnik, pa i tu nastaje zastoj. Kada dođu na odjel i riješe prvotnu infekciju, od predugog ležanja pokupe pneumoniju što im produlji ostanak u bolnici. U prosjeku na mom odjelu pacijenti ostaju tri tjedna. Trebali bismo poboljšati komunikaciju s obiteljskim liječnicima koji mogu riješiti mnoge infekcije dok je pacijent još kod kuće (primjerice infekciju mokraćnog mjehura). Uprava bolnice je svjesna tog problema, ali ne čini ništa kako bi se to promijenilo. Hrvatske bolnice po mom mišljenju imaju puno bolju organizaciju i pacijenti puno kraće ostaju u bolnici dok se u Engleskoj zbog loše komunikacije ljudi zadržavaju u bolnici više nego što je potrebno.

    Šaljite nam svoja mišljenja, komentare i fotografije  na e-mail buducnost.zdravstva@hanzamedia.hr

    Izdvajamo