MAJSTORSKA CESTA

Majstorska cesta – putovanje ljepše i od samog odredišta

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.06.2019. u 12:09

Sveti Rok, 150916.
Putopis o staroj Majstorskoj cesti koja vodi preko Velebita od Obrovca do Svetog Roka.
Na fotografiji: Crkva Svetog Franje podno Tulovih greda.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX

Zbog pogleda koji će vam se najednom otvoriti prema morskom plavetnilu, najbolje je na ovu fascinantnu prometnicu krenuti sa sjevera

To što brojni avanturisti, zaljubljenici u prirodu, bikeri i biciklisti o njoj previše ne pričaju može značiti samo jedno - žele da i dalje ostane samo njihova. Majstorska cesta zasigurno je jedna od najljepših prometnica, puno dalje od Hrvatske, toliko je fascinantna da putniku može zasjeniti odredište i potrošiti mu sve uzdahe koje si je za njega pripremio. Sagrađena je prije oko 200 godina i u to je vrijeme bila najbrža veza između sjevera i juga Hrvatske. Bečki dvor zaključio je da im putovanje od prijestolnice do Zadra, administrativnog središta Dalmacije koje su netom pripojili od Mletaka, odnosno Napoleona, traje predugo dotadašnjom Dalmatinom preko Gospića i Gračaca. Kako bi se ubrzao poštanski promet i razvila trgovina, odlučili su graditi put preko planine, a zahtjevan posao povjerili su Josipu Kajetanu Knežiću, majoru u njihovoj vojsci i priučenom inženjeru. Trebalo mu je 11 godina, četiri za planiranje, a onda još sedam gradnje da Obrovac u zadarskom zaleđu preko prijevoja Mali Alan spoji sa Svetim Rokom, odnosno ličkim dijelom Dalmatine. Kako su probijali klisure i kukove, slagali goleme potporne kamene blokove, projektirali serpentine i računali nagibe - teško je reći, no zadovoljili su čak i današnje zakone o gradnji te postali inspiracija mnogim mladim inženjerima građenja.

Sveti Rok, 150916.
Putopis o staroj Majstorskoj cesti koja vodi preko Velebita od Obrovca do Svetog Roka.
Na fotografiji: Crkva Svetog Franje podno Tulovih greda.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Dvije godine trebalo im je za 24 kilometra od Obrovca do najvišeg prijevoja na 1048 metara, a onda još pet godina za preostalih 17 ličkih - jedan centimetar po satu, 488 metara mjesečno, 5,8 kilometara godišnje - sve do 4. listopada 1832. kada je Majstorska cesta puštena u promet. Sljedećih sto godina to će biti glavna ruta brojnih kirijaša i diližansi, sa stražarnicama, cestarskim kućama, gostionicama i prenoćištima, no u drugih sto vrijeme će sve to vratiti planini. Ipak, majstorija Josipa Kajetana Knežića do danas je sačuvala svoj izvorni oblik te je zbog iznimne spomeničke i krajobrazne vrijednosti uvrštena na listu zaštićenih dobara Republike Hrvatske.

Možda je zbog pogleda koji će vam se najednom otvoriti prema morskom plavetnilu bolje na nju krenuti sa sjevera, no mi smo startali tamo gdje i njezin graditelj - u Obrovcu. Nije se teško orijentirati, samo pratite putokaz prema Modrićima, a kada prođete pokraj kuće našeg kapetana Luke, znate da ste na dobrom putu.

Sveti Rok, 150916.
Putopis o staroj Majstorskoj cesti koja vodi preko Velebita od Obrovca do Svetog Roka.
Na fotografiji: Serpentine podno Tulovih greda.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Nakon laganog uspona dolazimo do prve zaravni. Razbacane stijene, očito izvučene iz utrobe Velebita kada su je probijali zbog gradnje tunela Sveti Rok, podsjećaju na napušteni kamenolom. Srećom, zaklanja ih veća stijena pa otvara pogled na visoravan koja više nije kamena, nego zelena. Kada izlazite iz tunela koji je ime dobio po planini koju je probio, možete je vidjeti slijeva, točno između autoceste prema moru i odmorišta Marune. Zove se Meki doci i na njoj je bila održana svečanost puštanja u promet Majstorske ceste.

Gotovo gazimo “krov” tunelske cijevi Svetog Roka, ostavljajući ispod sebe užurbanu sadašnjost od koje ćemo se odmicati svakim sljedećim metrom našeg romantičnog putovanja. U daljini je Novigradsko i Karinsko more. Govorim fotoreporteru Robertu, koji je za volanom, neka se drži desno jer mi se kolobranski stupići i parapetni zidovi slijeva čine nekako krhki pri pogledu na autocestu na kojoj su automobili sada već veličine zrikavca. Podprag je kamena zavojita visoravan, na desnoj strani su ostaci nekadašnje putničke postaje u kojoj je bila gostionica, prenoćište, cestarija i žandarmerija. Nema prozora ni krova, ali je kroz rupe gdje su nekad bili pogled na Tulove grede, koje nas sve vrijeme prate, svejedno čaroban.

Malo dalje su dva spomenika. Onaj stariji je iz 1851. godine, posveta na talijanskom govori o oružniku Francescu Fracassu koji je životom platio svoju hrabrost, štiteći Majstorsku cestu i njene putnike od 22 razbojnika s kojima se sam sukobio. Drugi je kamen posvećen oružniku Ivanu Zagorcu koji se na ovom mjestu smrznuo 11 godina poslije. Deset metara dalje je mramorni spomenik oko kojega su izgorjeli lampioni. Posvećen je branitelju Saši Rakijašu, specijalcu bjelovarskih Omega, koji je ovdje poginuo 1995. godine. Na središtu proplanka je crkvica Svetog Franje. Na obje strane, onoj koja gleda prema planini i onoj koja je okrenuta prema moru, ima jednake tremove. Snažan zvuk škripanja koji je krenuo iz zaključane unutrašnjosti čovjeku ubrza rad srca i nogu istovremeno. Olakšanje je uslijedilo kada su izvirile dvije planinarke koje su bezuspješno u nju pokušavale ući sa suprotne strane.

Sveti Rok, 150916.
Putopis o staroj Majstorskoj cesti koja vodi preko Velebita od Obrovca do Svetog Roka.
Na fotografiji: Serpentine podno Tulovih greda.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Nastavljamo dugim desnim zavojem po samom rubu litice, koji nam otvara svu ljepotu Ravnih kotara s lijeve i oba Maslenička mosta s desne strane te mora koje između gospodari, iako ga je poklopila blaga ljetna izmaglica. Dalje je napušteni ratni bunker poslije kojega će nas braniteljski spomenici, njih možda dvadesetak, pratiti tijekom cijelog uspona.

Što dalje idemo, kamenjar je sve više divlji, stijene su opakije, zasjeci među njima sve dublji, a serpentine sve ljepše. Parapetni zidovi su sve duži, a podzidi od klesanih blokova koji pridržavaju njihove zavoje sve su snažniji. Prva od tri serpentine je Vrhprag na 856 metara. Vijugamo ovom granicom južnog i jugoistočnog Velebita dok nas planina guta.

Na prvoj sljedećoj ravnoj dionici od stotinjak metara izdiže se golemo spomen-obilježje, odnosno kapelica posvećena Tigru Damiru Tomljanoviću-Gavranu. Desetak mladića stradalo je u ratu na tom kratkom potezu do golemog burobrana koji prati skretanje puta ulijevo, no mi ćemo udesno, pogledati u oči stijenama koje su nam cijelo vrijeme sjena - Tulovim gredama. Svatko od nas tko se umisli i pomisli da je jako bitan u prolaznosti, trebao bi doći pod ovu planinu i doznat će svoje pravo mjesto pod suncem. Poglavica Winnetou je znao, uostalom, tu mu je i grob, pa se sjedinio s planinom. S jedne strane burobrana je posveta Pierreu Briceu koji ga je utjelovio u filmu, a s druge poštanski sandučić naslovljen na Karla Maya, njemačkog pisca koji ga je izmislio. Poruke koje ljudi ostavljaju na njemačkom su jeziku. Čovjek bi pomislio da njemački gosti k nama zapravo dolaze zbog Winnetoua, a onda se usput okupaju u moru.

Sveti Rok, 150916.
Putopis o staroj Majstorskoj cesti koja vodi preko Velebita od Obrovca do Svetog Roka.
Na fotografiji: Serpentine podno Tulovih greda.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Ovo mjesto je naprosto čarobno pa nije čudno što jedna legenda dopunjuje drugu. Davno prije negoli je ovim stazama kročio slavni poglavica, među stijenjem su se iz jaja legli zmajevi, a oko njih živjele začarane nevidljive vile velebitske. Svoje dvore tu je imala i Crna kraljica, okrutna vladarica koja donosi nesreću. Nisu vile krive za napuštene pastirske kuće koje ćemo dalje uz put viđati desno po planinskim proplancima ili za još jednu uništenu cestarsku kuću lijevo u kojoj se nekad moglo noćiti.

Na Malom Alanu se pogled otvara prema Lici, iako zbog guste bukove šume nije potpun. Baš tu je nekad prolazila granica između Austrijskog Carstva i Mletačke Republike. Na raskrižju putova stajao je kameni granični stup ispisan latinskim, no on je nestao u vrijeme Domovinskog rata. Desni odvojak puta vodi prema razrušenim objektima žandarmerijske postaje, gostionice, lugarnice i cisterne, koji se potom vraća na Majstorsku cestu i spušta prema Lici. Lijevo se ide prema Dušicama te se planinarskom stazom može doći do Svetog brda (1750m) koje je samo sedam metara niže od najviše velebitske točke, Vaganskog vrha.

Sveti Rok, 150916.
Putopis o staroj Majstorskoj cesti koja vodi preko Velebita od Obrovca do Svetog Roka.
Na fotografiji: Serpentine podno Tulovih greda.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Spuštanje po ličkoj strani nije ni približno uzbudljivo kao što je bio uspon po morskoj, uglavnom zbog šumovitog terena, no ima i on svoju čar. Usput nailazimo na četvrtasto kamenje piramidalnog vrha, koje je majstor Knežić koristio kao oznake dionica. Na svakom je jedno slovo abecede, nekad ih je bilo 15, a ostala su četiri. Proći ćemo dvama mostovima preko potočića pa zastati na obzidanom Vrilu mudrosti jer, kaže legenda, mudriji postane onaj tko se tamo vode napije, pa vrijedi pokušati. Majstorska će cesta nedaleko ući u staru Dalmatinsku cestu pa dalje može napraviti novi krug do mora nekim od starih putova sagrađenih nakon Majstorskog, uglavnom radi što boljeg iskorištavanja velebitskih šuma, a mi ćemo produžiti novom Dalmatinom, autocestom A1.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo