Milan Pleština (r. 1961.), dramski prvak Zagrebačkog HNK, osvojio je publiku izvanrednom kreacijom Velikog Tatice u drami Tennesseeja Williamsa “Mačka na vrućem limenom krovu” u režiji Paola Magellija.
ZA NOMINIRANE U SVIM KATEGORIJAMA NAGRADE 'ZLATNI STUDIO' GLASAJTE OVDJE!
Na kakvim ste temeljima izgradili ulogu, igrate veoma bogatog veleposjednika na umoru?
- To bogatstvo jest koliko stvarno, toliko za njega i magla. On se poigrava činjenicom da umire, on shvaća instinktivno da je gotovo, iako su ga obmanjivali i sam je sebe obmanjivao, a zapravo zna da je na odlasku, tako da mu se sve oko njega čini kao vic, i sve je moglo i nije moralo doći, pa i to njegovo bogatstvo, gdje, među ostalim, posjeduje zemlje koja bi pokrila trećinu Republike Hrvatske.
U cijeloj toj priči doimlje se kao da je po svojoj dišpetožnosti, inatu Splićanin, čovjek koji će se boriti mimo nade. ‘Ne triba mi nada’, govori se u nas. Njega, međutim, pogoni impuls života, želi spašavati sina, taj se impuls života pojačava što je smrt bliža. Inat mu postaje glavno pogonsko gorivo. On istodobno svijet oko sebe, i svoje bližnje, ismijava i shvaća ozbiljno.
Igrate, zapravo, alfa-mužjaka, ali netipičnog.
- Da, vrlo sofisticiranu ulogu alfa-mužjaka. Tennessee Williams, ne samo u ovome djelu, zavodljiv je pisac i nevjerojatno je koliko vješto balansira između tragedije i sprdnje. U jednom trenutku je Veliki Tatica koncentriran poput astronauta uoči polijetanja, a u drugome se ponaša kao razmaženo derište, koje napušta svoju ‘priču’.
Tako taj Veliki Tatica, koji razumije i osjeća svijet oko sebe, ljude, stalno izvrće sliku. Zajebancija je ozbiljna stvar, kako bismo rekli u Splitu. Pred sinom nije dominantan, pred njim se raspline, a ne zna zašto ga voli, ali ga voli, vjerojatno mu je poput ogledala.
Studirali ste u Beogradu, radili u Dubrovniku, a najdulje u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Nedostaje li vam Dalmacija?
- Da, ali ne previše, jer, zapravo, često sam dolje. Ja sam iz Klisa. Pa se spustim do Solina i Splita, a sva tri mjesta za mene su Split. Nemam osjećaj da sam iz Splita otišao, napustio ga, nego kao da sam se izmjestio. Uglavnom sam u Zagrebu, ali nisam otišao na drugi kraj svijeta, je li. Nisam u Pittsburghu da me muči nostalgija. Zagreb sam zavolio kao da je moj, a eto često, bez određena povoda, otputujem dolje na dan ili dva.
Je li vas ikad privlačilo da napravite monodramu?
- Ne privlače me monodrame. U Beogradu na Akademiji, gdje sam studirao, bilo je propisano da glumac mora diplomirati monodramom koja ne traje kraće od dvadeset minuta. Ja sam odbio tako diplomirati i uspio sam. Premda sam dakako gledao mnoge sjajne monodrame, primjerice Petra Kralja.
Ne igrate mnogo na filmu i televiziji.
- Istina, i kad su mi se nudili zanimljivi ljudi i zanimljivi projekti, uglavnom sam odbijao uloge. Uznemiruje me ta rascjepkanost rada na filmu. U teatru i kad je muka i kad je gnjavaža imam osjećaj da je sve u mojim rukama, a na filmu nemam takav osjećaj. Premda sam i s kamerom doživio neka lijepa iskustva, ja sam zapravo tip od teatra. Najbolje se osjećam na daskama koje život znače.
